Obje Amerike, južnu i sjevernu, čileanski pisac Roberto Bolano u djelu “Nacistička književnost u Americi” opisuje kao: “Plodno tlo za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”.
Da nije umro mlad, u pedesetoj, a prije trinaest godina, pa da se nekako, čudom, slučajno, kao turist, zatekao u Kninu petog kolovoza, stao negdje sa strane te zagledao u masu u alkoholnoj i nacionalističkoj ekstazi, teško da bi mogao napraviti nešto drugo osim citirati samoga sebe u pokušaju opisivanja proslave Dana domovinske zahvalnosti i mjesta radnje, plodnog tla “za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”.
Svake se godine, i tako evo već više od dva desetljeća, u Kninu petoga dana osmog mjeseca može kupiti svašta: janjećih i svinjskih pečenki, vrućeg piva, službenih zastavica Hrvatske i zakonom zabranjenog ustaškog znamenja, Thompsonovih CD-ova...
Svega ima, samo jednog nema: teško je, ma nemoguće, u slobodnoj prodaji - ni na crnom tržištu situacija nije ništa bolja - naći nekakve srpske ambleme ili, to naročito, zastavu Republike Srbije.
Ipak, petog je kolovoza ove godine, usred Knina i negdje na pola derneka, planula upravo ona, zastava Republike Srbije: trobojka s malim grbom dinastije Obrenović, pod čijom je vlašću ta zemlja stekla neovisnost i kojoj je pripadao jedan od najprosvjećenijih srpskih vladara – za diplomaciju đavolski talentirani knez Mihailo.
Zapalila su je, prema policijskim izvješćima, dva muškarca - 44-godišnjak i 27-godišnjak.
Njihovi identiteti niti su objavljeni niti su važni. Čak i u epohi slavnih bez razumnog razloga postoje oni koje nikako ne treba izvlačiti iz blažene anonimnosti i sivila njihova besmisla.
Dovoljno je, ma i previše, što postoje dani i mjesta na kojima se osjećaju spremnim za prekoračenje granice ludila i nezakonitosti.
Ljeto je, i bez obzira na povremene jesenske temperature i kišu, puno je toga ugodnog što bi čovjek mogao raditi, a da nije utuživo i da ne podrazumijeva pritvor.
No, eto, dva su se muškarca, jedan u srednjim četrdesetim i jedan u kasnim dvadesetim, pored svega na ovom svijetu, u ovo vrijeme i u Hrvatskoj, odlučila zabaviti tako što će spaliti zastavu! Nije poznato jesu li djelovali u tandemu ili ih je gospođa prilika učinila vatrenim parom.
Najbolji dijagnostičar iz naših dnevnih soba, doktor Gregory House, a i to nakon niza konzultacija sa suradnicima i dvije šake vicodinea, mogao bi proniknuti u stanje svijesti Gospodina 44 ili Gospodina 27, kako ćemo ih ovom prilikom zvati.
Samo medicina može objasniti proces rada mozga zbog kojeg nekome dođe da uloži nešto energije i novca kako bi mu pijani, razgolićeni muškarci aplaudirali prije nego što završi u policijskom automobilu.
Naime, za spaliti zastavu Srbije u Kninu trebalo je, prvo, negdje nabaviti istu tu zastavu Srbije – nje nema ni u shopping centrima niti na tržnicima, u trafikama...
Nigdje osim u Srbiji i na e-bayu - pa zatim otputovati u Knin, napiti se toplog piva kao kamila vode, popeti na stol i u trenutku ekstaze, baš dok vlasnik zagrebačkog penthousea iz zvučnika poziva na tuđu krv, znoj i suze, potpaliti komad platna s učitanim značenjem.
Uzgred rečeno, sve su zastave, naše i njihove, tek krpe kojima dajemo simboličku vrijednost. I onda?
I onda ništa: to bi bilo to. Uslijedili su bolan mamurluk i kaznena prijava, a ostala sjećanja koja sutra, za desetljeće, nekad, neće vrijediti ništa.
Unuke aktera onoga u što se pretvorila proslava Dana domovinske zahvalnosti izgorjele će zastave i ustaške koračnice otpjevane sa šankova zanimati koliko i partizanske priče generaciju Comodorea i ZX Spectruma, pionire računalne galaksije u kojoj se povijesnim, prijelomnim trenutkom smatra pojava prvog PC-ja.
Efekt truda palitelja je, sve u svemu, suprotan uloženoj energiji. Umjesto u pripite junake, manekene domaćeg, jeftinog alkohola, hrabre branitelje nenapadnute domovine, Hrvate najvećih dimenzija, spremne da u teškim bitkama izgube majice šivene u Bangladešu, ma čak ni u estradne fašiste se nisu stigli upisati.
Završili su u evidenciji Policijske uprave šibensko-kninske i na portalima na kojima su ih, što prije, smijenile neke druge vijesti. Bolje, čak i kad su loše, recimo tako.
Crnogorski pisac Andrej Nikolaidis jednom je rekao kako su naši fašisti uvreda čak i za fašizam.
Nemaju oni, jednostavno, takvog kapaciteta: da su Gospoda 44 i 27 bili živi 1935., dok je Leni Riefenstahl snimala dokumentarni film “Trijumf volje”, neki niži časnik Sturmabteilunga bi im zapovijedio da se, kao nedostojni za statiranje, maknu iz kadra i povedu pretilu, pripitu braću, pa onda mogu, daleko od očiju i elite, do iznemoglosti pjevati o porazima.
Glupavo, primitivno i pijano paljenje zastave neke druge države ništa lijepoga ne govori o akterima tog čina, ali zato puno toga govori o klimi u kojoj nekim dokonim muškarcima takvo što uopće padne na pamet.
Oni su, Gospoda 44 i 27, u poretku vrsta pri dnu, a problem je, kao i uvijek, pri vrhu.
Među onima što su redikulima poručili da se smiju opustiti sukladno svojim skromnim mogućnostima i još su ih lijepo, otvoreno, glasno pozvali na mjesto koje su pretvorili u “plodno tlo za pothvate na rubu ludila, nezakonitosti i besmisla”, u kraljevski grad koji jednom godišnje ustupaju dvorskim ludama, sretnim jer mogu iz daljine vidjeti Marka na Harley Davidsonu ili prije alkoholne kome uzviknuti: “Za dom spremni!”, čvrsto i pogrešno vjerujući da, makar nakratko, prestaju biti ljudski talog i postaju nekome važni...
