"Htjeli su da rodim dijete iako su znali da će umrijeti"
Ovoga će vikenda Irska glasanjem na referendumu odlučiti hoće li se iz Ustava maknuti osmi amandman koji, jednostavno rečeno, jednakovrijednim smatra život žene kao i život nerođenog fetusa, iz čega proizlazi da je Irska jedna od najrigidnijih zemalja u Europi kada je riječ o pobačaju. On je protuzakonit i zabranjen gotovo uvijek, čak i u slučaju silovanja, incesta ili malformacije ploda. U teoriji je dozvoljen ako je život majke ugrožen, no mnogi se liječnici i onda boje učiniti zahvat.
Najbolje to ilustrira smrt Savite Halappanavar 2012. godine koja je umrla od sepse uzrokovane spontanim pobačajem kojeg liječnici nisu htjeli privesti kraju jer je fetus i dalje imao otkucaje srca. Pravo na život nerođenoga oduzelo je život žene koja u Irskoj, kada je trudna, postaje građanin drugog reda. O onima koji "naprosto ne žele djecu" se ne treba niti raspravljati, oni jedino mogu, kao što većina i čini, platiti avionsku kartu i otići u susjedne zemlje te - obaviti pobačaj.
Kako to u praksi funkcionira najbolje pokazuje tragičan primjer Siobhan Donohue, majke dvoje djece kojoj se ostvario san da i treći puta ostane trudna. No, umjesto sreće i veselja roditelje je u ranom petom mjesecu iščekivanja šokirala dijagnoza anencefalije radi koje bi se beba rodila bez velikog djela mozga i lubanje.
Siobhan je znala da trudnoću, po zakonu, mora iznijeti do kraja. Šanse za preživljavanje bile su minimalne, a da dijete i preživi porod, rekli su liječnici roditeljima, ne bi dugo živjelo nakon toga jer je dijagnoza nespojiva sa životom.
"Znala sam da ako nastavim s trudnoćom ljudi će me veselo pitati sve one stvari koje pitaju buduće majke - je li dječak ili djevojčica, kada je termin... Što da im kažem, da nosim dječačića koji će umrijeti. Prvo sam mislila da mogu to "izdurati" do kraja, ali onda mi je postalo jasno da će to biti preteško, čista i potpuna tortura", kaže Siobhan za Dublin Live, koja je sa suprugom otišla na obvezne konzultacije gdje su joj iskreno rekli da će to biti teških i dugačkih 20 tjedana.
Nakon toga su otišli razgovarati sa sestrama zaduženim za takve slučajeve u dublinsku Rotunda bolnicu, gdje također ne mogu dobiti informacije o tome čak niti kako se snaći izvan granica, jer je čak i to nezakonito po Regulation of Information Act koji, de facto, brani razgovor o pobačaju, te bilo što što podsjeća na reklamiranje ili poticanje na isto. Uslijedio je treći sastanak pri Irish Family Planning Association.
"Tamo su nas prvo pitali zašto smo tamo, što je mene povrijedilo jer sam znala da su upravo taj čas razgovarali s našim liječnicima. Ali to je zato jer oni ne smiju, po zakonu, ponuditi informacije nego ih mi moramo direktno i detaljno pitati o svakoj opciji. Često im dolaze i građani koji ih pokušavaju uloviti u prekršaju kako bi ih onda tužili", kaže Donohue koja je nakon niza takvih teških, mučnih i nedovoljno detaljnih sastanaka počela dogovarati zahvat u Liverpoolu.
"Toliko žena to radi da je sestra iz bolnice u Liverpoolu točno znala koliko traje let, gdje ćemo vjerojatno biti smješteni i slično tome. Let mi je protekao u nekoj magli, sjedila sam kraj prozora i nadala se da ću nestati, a još smo se uz sav taj psihički stres morali baviti pronalaženjem najjeftinijeg leta i smještaja, te organizacijom kome ostaviti naše dvoje djece", prisjeća se Siobhan koja se prvi dan u Liverpoolu dobila neke tablete, i rečeno joj je da se na zahvat vrati za dva dana.
Tih je dva dana po gradu sa suprugom tražila malenu, minijaturnu kapicu koju će nakon induciranog poroda (jer to nije pobačaj u klasičnom smislu te riječi) staviti na glavu sina.
"Cijeli sam dan bila u trudovima, i kad sam napokon rodila TJ-a, tako smo ga nazvali, bio je tako malen da je stao u ruku mog supruga, čak je i kapica koju smo mu kupiti bila prevelika, pa su mu u bolnici stavili nešto njihovo. Defekt je bio i više nego vidljiv, i osjetila sam olakšanje jer sam znala da smo učinili pravu stvar", prisjeća se Siobhan kojoj su se tamo uporno ispričavali jer kroz to mora prolaziti na taj način.
"Naravno da im je bilo žao i radi same situacije, ali dodatno su nas sažalijevali jer smo morali doći u egzil napraviti nešto tako užasno teško. Našeg sinčića su fotografirali, uzeli otiske ruku i stopala, i organizirali kremiranje te da nam pepeo dođe na kućna vrata u Irskoj. Tri tjedna kasnije dostava je došla na naša vrata, uvijek sam se pitala zna li poštar da nam nosi pepeo djeteta. Danas to košta 1.000 eura, samo ta dostava, to je strašan napad na budžet ionako istraumatiziranih ljudi", kaže Siobhan koja je članica TFMR, grupe roditelja koji su izgubili djecu radi fetalnih abnormalnosti a poštenu liječničku uslugu nisu mogli dobiti u vlastitoj domovini.
"Pepeo smo pomiješali za zemljom i u njoj posadili sadnice ruža, te stavili po jedan oblutak sa napisanim imenom za svakog člana obitelji, tako da smo svi uvijek zajedno. Onima kojima je ovo što sam ja napravila opcija koju nikada ne bi odabrali poručujem da je to sasvim u redu, i njihov izbor, ali nama ostalima dajte pravo na to da imamo izbor", kaže Siobhan.