Humanitarne akcije u Hrvatskoj: Sve prevare i laži
"Strašno je to što neki ljudi rade. I taj Matalin i tata Slaven. Poslije će mnogi dobro razmisliti kad naiđu na priče nepoznatih ljudi kojima doista treba pomoć. Velika je to sramota i užas. Ukaljali su sve. No ja se i dalje nadam i vjerujem da će ljudi pomagati. A ima puno onih kojima je pomoć doista potrebna..."
Ovim je riječima Marija Rukavina, koja nakon smrti svoje kćeri Ane od leukemije upravlja zakladom koja nosi ime njenog djeteta i zbog koje je u Hrvatskoj zaživio sustav dobrovoljnog darivanja koštane srži, opisala niz prevara s humanitarnim akcijama u Hrvatskoj. Zaklada Ane Rukavine doista je transparentna i nedvojbena organizacija iza koje stoji samo jasan i plemenit cilj, a i rezultati zaklade su impresivni.
"Naš svaki račun, izvod, sve pomno pratimo. Tu nema prevare, tu mora biti sve čisto", kaže nam Marija Rukavina.
No nisu sve slične akcije u Hrvatskoj, začete u mučnoj i teškoj borbi za život djeteta ili pojedinca, okončane poput ove, tako da nastavljaju borbu za plemeniti cilj. Prije malo više od pet godina kao bomba je u Hrvatskoj odjeknula vijest o bolesnoj curici koja ima još samo osam dana života. Pismo njezine majke, Đane Atanasovske, izmamilo je suze na očima svih koji su ga pročitali. Za hrabru lavicu, Noru u samo nekoliko dana skupljeno je više od 5 milijuna kuna i djevojčica je otputovala u Ameriku na eksperimentalno liječenje.
No humanitarna akcija trajala je i dalje. Prema našim zakonima, akciju može pokrenuti samo udruga, pa su roditelji, krenuli u borbu za život svoje kćeri preko udruge Hrabro dijete iz Nove Gradiške. Svi su htjeli pomoći, uplaćivala su i djeca, umirovljenici... a roditeljima su se javljali iz cijelog svijeta kako bi pomogli djevojčici. Među njima je bila i Anika de Vilera, koja se obitelji predstavila kao stručnjakinja za odnose s javnošću, te im ponudila da će ih ona osloboditi pritiska medija i poziva, i sve rješavati umjesto njih.
Imali su i "apsolutnu podršku" udruge Hrabro dijete. Nedugo nakon Norine smrti ispostavilo se da je u moru beskrajno dobrih ljudi koji su davali zadnju kunu, koji su svakodnevno molili za njezino ozdravljenje, koji su plakali i svim srcem žalili za tim djetetom, bilo i onih koji su se cijelom situacijom htjeli okoristiti. Danas se Norini roditelji i udruga spore na sudu, a većine od skupljenog novca više nema. Anika de Vilera optužena je za nekoliko prevara, među kojima i za otmicu vlastitog djeteta...
Otputovala je u Philadelphiju u bolnicu u kojoj je Nora bila, razgovarala s liječnicima. Vratila se u Hrvatsku i počela raditi u Dinamu, predstavljala se kao Berlusconijeva šogorica, kći hrvatskog predsjednika, prijateljica Opre Winfrey, kao liječnica... Istovremeno, počela je teška i mukotrpna borba za novac koji je ostao iza Nore. Roditelji su htjeli osnovati zakladu koja bi nastavila pomagati djeci i roditeljima, a udruga Hrabro dijete htjela je zadržati novac za Noru i raspolagati njime neovisno o njenim roditeljima.
Taj slučaj nije riješen ni danas. Nakon samo dvije godine, pojavio se novi heroj. Tata Slaven. Dao je otkaz da bi se brinuo za svog autističnog sina. Osnovao je udrugu kako bi okupljao roditelje djece s poteškoćama te im omogućio primanje takozvane senzorne terapije. Počeo je pisati blog o svom sinu Viti i svoju kuću je pretvorio u dom za djecu koja trebaju terapiju, a nemaju smještaj. Ganuti pričom o hrabrosti ovog tate, ljudi su počeli uplaćivati donacije na račun udruge.
Nakon samo dva mjeseca pojavile su se prve sumnje. Slaven Vujić, ili tata Slaven, ostajao je dužan terapeutima, promijenio je cijene tretmana, poskupio ih, duplo je naplaćivao preglede... Nakon godinu dana ispostavilo se da je na računu imao skupljenih gotovo milijun kuna. No on je trošio taj novac u trgovinama, prebacio dio na svoj zaštićeni račun, drugi dio na ovršeni, ispisivao si je preko prijatelja lažne račune... Većinu doniranog novca je potrošio.
Ono što se zadnje o njemu zna jest da je u Londonu, napisao je nekoliko knjiga i radi kao konzultant. A onda je javnost do kraja zbunio još jedan prevarant. Mladi tata Robert Matalin, koji je prebolio rak testisa, ali je navodno sad obolio od leukemije, sakupljao je novac da bi mogao ići liječiti se u Tursku, jer u Hrvatskoj, kako je tvrdio, za njega nema pomoći. Mnogi su mu uplatili novac. Po društvenim mrežama širile su se njegove slike s malim sinom i vapaj za pomoći.
Čak je i plakao pred kamerama i aparatima. I za njega se sakupilo pola milijuna kuna. No, on na kraju nije posjedovao niti jedan dokaz da je bolestan, niti jedan nalaz, liječničko mišljenje... Liječnica za koju je rekao da ga je liječila nikad nije čula za njega. Nakon što je ova priča eskalirala i kad se otkrilo da bi sve mogla biti još jedna prevara, Robert Matalin je "nestao". Navodno je otišao u Tursku, iz koje se vratio nedavno, no ni s kim ne želi komunicirati.
"Ljudi u Hrvatskoj su empatični i humani i vole pomagati, no pojedinci koji to koriste su strašni zločinci. Nema gore stvari od prevariti nekoga računajući na njegovu humanost. Time nisu nanijeli štetu samo nekome tko pomaže, nego i svima onima kojima će u budućnosti trebati pomoć, a ljudi više neće imati povjerenja i neće htjeti pomagati. Naime, ako ste se opekli jednom, onda se pitate zašto biste dali svoj novac da se temeljem toga bogati neki lopov. Laganje o bolesti, potrebi ili drugim teškim životnim okolnostima samo kako bi se pribavila imovina najgori je oblik laži. No problem je što se to ne sankcionira dovoljno javno i dovoljno brzo. I to je razlog zašto ljudi gube povjerenje. To je odraz nereda u našem društvu. Vjerujem da takvih zlikovaca i prevaranata koji ciljaju na tuđu humanost i suosjećanje isto tako ima kao i ovdje, no vani ih se oštro i promptno kažnjava. Ne kao ovdje, da imamo parnice koje traju po 15 godina. Stoga mislim, ako se ovakva situacija nastavi, da će ljudi u Hrvatskoj sve i više i više gubiti povjerenje u humanitarne akcije i neće više htjeti pomagati", rekla je za Express psihologinja Mirjana Krizmanić, precizna dijagnostičarka brojnih anomalija u hrvatskom društvu.
Sjena sumnjivih poslova i dvojbenih namjera oko humanitarnih inicijativa u tragičnim slučajevima i bolestima nadvija se i nad slične priče o takvim fondovima u Srbiji. Može se reći da Srbi posljednjih godina imaju čak i gora iskustva s fondovima koji skupljaju humanitarnu pomoć računajući pri tom na empatiju i najbolnije osjećaje onih koji daruju novce, pa se u kontekstu trošenja novca skupljenoga u humanitarnom fondu spominje i background ljudi koji su s tim fondovima povezani.
Tijana Jurić je imala samo 15 godina kada je u noći između 25. i 26. srpnja 2014. oteta i ubijena u blizini sela Bajmok, u Vojvodini. Posljednji put je viđena 25 minuta poslije ponoći, a njeno tijelo je poslije 12 dana policijske potrage nađeno na smetlištu u naselju Čonoplja. Djevojčicu je ubio mesar iz Surčina. Otac Tijane Jurić kasnije je osnovao fond koji skuplja novce da bi se spriječili slični zločini u budućnosti i da bi se poboljšala sigurnost djece u Srbiji.
Otac male Tijane Jurić danas vodi tu zakladu i prodaje majice s likom ubijene djevojčice. No upozoravaju nas sugovornici da on sad upravlja golemim sredstvima iz te zaklade, iako je u ožujku 2011. osuđen na godinu dana zatvora kad je iz podzemnog rezervoara benzinske pumpe na kojoj je radio nestalo 30.000 litara goriva, a šteta procijenjena na 22.000 eura. Jurić je priznao krađu, navodeći da je naftu preprodao jer je zapao u kockarske dugove, te da je razveden.
Nakon što ga je sud proglasio krivim, Jurić je otišao u Belgiju, ali se vratio kad mu je nestala kći. Kaznu je odslužio dvije godine nakon tragedije, u kućnom pritvoru s nanogicom. Iako ima završenu trogodišnju srednju školu, a po zanimanju je trgovac, postao je menadžer u tvrtki koja se bavi prodajom softvera za bankarski sektor Jiway software, a kompaniji je na čelu Belgijac. Nagađa se i da njegovo poznanstvo s Belgijcem potječe iz vremena njegova bijega u Belgiju.
Kocka i kasino spominju se i u priči o sumnjivim poslovima zaklade koju je osnovao glumac Sergej Trifunović. Njega su teretili da je zaklada Podrži život, koju je osnovao za pomoć bolesnoj djeci, golem novac ulagala u privatni slovenski investicijski fond Ilirika. Osnivač tog fonda je Igor Štemberger, poznat i kao bivši vlasnik lanca kockarnica, a u Sloveniji su ga sumnjičili i za utaju poreza od 2,7 milijuna eura. Trifunovića se spominjalo i u aferi Ognjanović, slučaju nalik na onaj s fondom za Noru.
Roditelji su sakupljali novac za svoje teško bolesno dijete, trebalo im je 750.000 eura za transplantaciju srca u Houstonu, ali djevojčica je preminula prije operacija. Roditelji su ignorirali zahtjeve da se višak novca s računa prebaci za pomoć drugoj bolesnoj djeci, što je Trifunović tražio od njih.
Na kraju su, zbog pokretanja istrage, ipak uplatili preostali novac, a radilo se o 1,6 milijuna eura, za liječenje ostale djece. Otac nesretne djevojčice je, pak, uzvratio Trifunoviću riječima: "Zašto nije formirao fond prije smrti moje kćeri? Zašto je čekao da moja Tihana umre pa da dijeli pare?"