Točno preko puta berlinskog Muzeja za fotografiju, na kolodvoru ZOO, tridesetak beskućnika i ovisnika svojim vrećama za spavanje, madracima i dekama okupiralo je komad pločnika. Ova stanica odavno je poznata kao okupljalište ovisnika, ali kako se tamo nalazi Bahnshofmission, ustanova u sklopu koje su pučka kuhinja, ambulanta i mogućnost hitnog prenoćišta, ovisnici se tamo osjećaju sigurno, često onamo dolazeći iz manjih gradova. Svijet je to dijametralno suprotan svijetu berlinskih kulturnih ustanova, posebice muzeja. Nisu to sterilne, neprijemčive prostorije, baš suprotno, nego je u njima sve dizajnirano da čovjek bude tih, obziran, da se kreće polako, upija i uči. Unatoč tome što je od korona krize postalo komplicirano posjetiti muzej ili galeriju, s obzirom na to da online morate rezervirati točno određeni sat dolaska, a kasniti smijete maksimalno 15 minuta, za neke događaje je do karte teško doći. Ljudi kao da su gladni kulture. Nijedan muzej nije prazan, a za neke, poput izložbe Alexandera Caldera, jedva je moguće rezervirati kartu u bilo kojem dijelu dana. 

Izložba “America 1970s/1980s” u sklopu fundacije Helmuta Newtona postavljena u Muzeju za fotografiju obuhvaća radove dva fotografa i dvije fotografkinje: Joela Meyorowitza, Helmuta Newtona, Sheile Metzner i Evelyn Hofer. Kako se u sklopu zgrade nalazi fundacija Helmuta Newtona, u prizemlju muzeja nalazi se stalni postav s Newtonovim osobnim stvarima, odijelima, fotoaparatima, fotografskim rekvizitima, pismima, pa čak i njegov auto te dnevni boravak. Po ulasku u muzej posjetitelja dočekuju Newtonovi crno-bijeli aktovi velikih dimenzija, a kako kažu u muzeju, djela Helmuta Newtona uvijek su polazišna točka grupnih izložbi - ovaj put portretne i modne fotografije. Newton i Hofer rođeni su u Njemačkoj, i oboje su emigrirali s dolaskom nacista na vlast, dok su Meyorowitz i Metzner rođeni u Bronxu, odnosno Brooklynu. No naposljetku će svi četvero svoje karijere vezati uz prostor Amerike, njezinih ulica, mode i slavnih osoba. Meyorowitz (1938.) svoj prostor inspiracije sa svojim fotoaparatom od 35 mm godinama je pronalazio na ulicama New Yorka, fasciniran Henrijem Cartierom-Bressonom i Robertom Frankom. Zbog neiskustva je odmah počeo koristiti kolor film, što se tad smatralo visokim tehničkim izazovom, no u mediju se snašao toliko dobro da se danas smatra pionirom fotografije u boji. Nakon određenog razdoblja koje je proveo na ulicama, svijet pokreta, užurbanosti i brzog okidanja mijenja s fotografijom bliskom studijskom snimanju. Na ovoj izložbi prikazani su njegovi portreti s početka 80-ih, kad bi se ljeti iz New Yorka povlačio u bivše ribarsko naselje Provincetown, u saveznoj državi Massachusetts. Meyorowitzevi portreti najčešće su snimani na pješčanoj plaži, fotografski subjekti odjeveni su tek u kupaće kostime ili u tanku ljetnu odjeću. Među portretima upada u oči fotografija sjedokosog muškarca koji u naručju drži plavokosog dječaka - to su pisac Norman Mailer i njegov sin John Buffalo, koje je fotograf snimio 1982. godine. Ili portret dječaka koji u rukama drži veliku ribu. Ili portret muškarca u odijelo koji stoji u vodi do pasa. Ljudi koje je snimao djeluju kao da ga osobno poznaju. Iako je takav tip portreta više vezan uz obiteljski milje, autor uspijeva sa svojim subjektima postići začuđujuću prisnost i intimni prostor obiteljskog albuma izdići na univerzalnu razinu koja odiše ljudskom toplinom. Njihovi pogledi su otvoreni, samopouzdani, ležerni. I iako su to samo ljudi koji gledaju u oko objektiva, kroz njihove oči iščitava se vrijeme u kojem žive, a gledatelj se pita gdje su ti ljudi danas, kakav su život imali. 

Helmuta Newtona (1920. - 2004.) i Joela Meyorowitza, osim vremena u kojem su djelovali, spaja i strast prema portretnoj fotografiji. Newton je rođen u Berlinu u bogatoj židovskoj obitelji, no obitelj 1938., upravo s kolodvora ZOO, bježi u Južnu Ameriku, da bi se Newton najprije skrasio u Singapuru, a potom i u Australiji. Upravo u Australiji upoznaje suprugu June, s kojom će ostati do kraja života i koja je također imala fotografsku karijeru pod pseudonimom Alice Springs. Legenda kaže da je June bila prisutna s Helmutom na svim fotografskim snimanjima, a kad je početkom 70-ih imao moždani udar, jednu je modnu kampanju odradila umjesto njega. U karijeri modnog fotografa radi za British Vogue, Australian Vogue, French Vogue, Elle, Marie Claire, zapravo sve važne modne časopise, snimajući najljepše žene svijeta, u najskupljoj odjeći i najprofinjenijem nakitu. U njegovim fotografijama prisutan je snažan erotski naboj, kompozicije u sebi imaju nešto voajersko, rubno morbidno, kao da su mjesto susreta glamura, seksa, dekadencije i smrti. Kad je počeo raditi za Playboy, ali i američki magazin za odrasle Oui, njegove nekonvencionalne fantazije napokon su pronašle publiku koja ga je razumjela i nije kritizirala. Newtonova djela prikazana na izložbi savršeni su presjek njegove karijere, uz primjetan zaokret prema čistoj portretnoj fotografiji. Zimi su on i supruga June putovali u Los Angeles te je on tad u vrlo glamuroznim i upečatljivim pozama snimao poznate osobe, poput Davida Lyncha, Isabelle Rosselini, Sigourney Weaver, Dennisa Hoppera, Elizabeth Taylor i Madonne. 

Američka fotografkinja Sheila Metzner (1939.) bila je bliska prijateljica bračnog para Newton, ali je poznavala i Meyorowitza koji ju je fotografirao u Provincetownu. Njezine fotografije nalik su na ulja na platnu s početka 20. stoljeća, delikatne i pomno promišljene. Kao i Newton, i Metzner je provela karijeru snimajući modnu fotografiju, no uvijek je odlazila korak dalje i dublje, zbog čega njezine fotografije nikad nisu izgledale konvencionalno. Na njima kao da vrijeme stoji, kao da ga ništa ne može uznemiriti i pogurati naprijed. Mladost je vječna, kao i ljepota. Gola djevojka na krevetu, tek ovlaš umotana u svilenu tkaninu, kao da nikad neće prestati čekati svoga ljubavnika. Neke žene, najčešće raskošno uređene, na njezinim aktovima djeluju poput skulptura, simetrično, fokusirano, kao da su isklesane iz kamena. Baš kao i Newton, i Metzner se nije bojala iskoračiti iz uobičajenih obrazaca i klišeja modne fotografije te je dobivala nešto što je tek rubno pripadalo mediju, privlačno, a opet posve različito od onoga što su radili drugi. Najveće iznenađenje izložbe je fotografkinja Evelyn Hofner (1922. - 2009.), “najpoznatija nepoznata fotografkinja u Americi”, kako ju je jednom nazvao kritičar The New York Timesa, što je bila titula koja joj je laskala. Baš kao i Newton, i njezina obitelj je pobjegla od nacista kad je Hofner imala 11 godina, preko Francuske, Švicarske i Meksika, da bi se sredinom 40-ih skrasili u New Yorku. Uvijek sigurna u to da želi postati fotografkinja, rano je počela raditi za modne časopise. Početkom 60-ih postala je jedna od prvih fotografkinja koja se koristila filmom u boji, a na ovoj izložbi izdvojeno je najviše kolor fotografija New Yorka tijekom 60-ih i 70-ih godina. Iako je fotografirala svoje subjekte tamo gdje bi ih zatekla, Hofner je najviše voljela sama utjecati na ugođaj i atmosferu svojih fotografija. Nije bila zainteresirana za svakodnevicu, nego za ono trajno i univerzalno u ljudima i gradovima, a upravo ta karakteristika isijava iz njezinih radova. Njezine fotografije na kojima se nalazi dječak ispred derutne trgovine u kineskoj četvrti, sređene gospođe na ulazu u Pentekostnu crkvu, policajac na motociklu pred rascvjetalom trešnjom, mladi Afroamerikanac na biciklu, dokumentiraju duh urbane Amerike početkom druge polovice 20. stoljeća. Portreti su to grada, kroz njegove automobile, zgrade i ljude.