Janica Kostelić ostala je ležati na sljemenskom snijegu. Suze i plač na njezinu, nevjerica i šok na licima navijača. Muk. Ona nelagodna tišina u kojoj osjetite disanje tijela i puls u ušima. 

Odjednom, kao da ju je netko jedva dočekao, u ciljnoj, sljemenskoj, ravnini odzvonilo je: “Niko Kranjčar odlazi u Hajduk”. Potom smijeh. Ajde, barem netko ima smisla za humor. U tom trenutku veća vjerojatnost bila bi da će Matea Ferk doskijati do sljemenske krune nego da se kapetan Dinama seli u Split. 

Dinamo je cijelu tu jesen 2004. igrao užasno, a krivnja je pala na Kranjčarova leđa. Nije Niko briljirao, ali nisu ni ostali. No ostali su se izvukli, a on nije. I preselio se na klupu. Zašto Niko ne igra, pitao je netko Mamića nakon pobjede protiv Elfsborga.

"Pa i ja bih htio da mi kći igra za reprezentaciju, ali, eto, ne može", rekao je Mamić. 

Loše igre su se nastavile, a Mamić je igračima srezao plaće. Svi su šutke pognuli glave. Kapetan Niko nije. Rođeni Zagrepčanin nije dopustio da se netko s njim igra. 

"Smanjite nam plaće, nema problema, ali onda smanjite i sebi. Smanjite tad i odštete", rekao je Niko, a to je razbjesnilo čelnike kluba. 

Bila je to rečenica kojom je potpisao ispisnicu. Svoju. Sljedeći dan Mamić je objavio da im Kranjčar ne treba. Odšteta je bila milijun i pol eura. Za kapetana Dinama mizerna i smiješna. Niko nije mogao vjerovati. Samo je rekao: 

"Dopustili smo da od Dinama rade privatnu agenciju, privatnu tvrtku. Sad je napokon svima jasno da mi Zagrepčani ne postupamo na pravi način, dopuštamo krivim ljudima da vode klub koji je u ovom času puno više njihov nego naš. Ne dižemo glas protiv postupaka i izjava, koje su milijun kilometara ispod razine koja bi trebala biti u Dinamu. 

U Splitu su bili presretni. 

"Čim sam čuo da je Niko Kranjčar na prodaju, u glavi mi se upalila lampica. Bio sam sportski direktor Hajduka i odlučio sam reagirati. Znao sam da se približava Svjetsko prvenstvo i da on mora igrati. Iako je Cico bio izbornik, nije mogao pozvati sina koji ne igra. Na ruku nam je išlo i što u obitelji Kranjčar ne postoji animozitet između sjevera i juga, kakav je danas. Znao sam da je njima bitna samo Hrvatska i da bi on mogao prihvatiti našu ponudu. Odšteta je bila fiksna, trebalo je nabaviti 1,5 milijuna eura. Vrlo brzo sam se bacio u akciju. Podignuo sam kredit, a pomogao mi je prijatelj Franjo Pašalić. Skupili smo 1,5 milijuna eura, no trebalo je i platiti PDV na transfer. Taj dio od 330.000 eura snosio je Hajduk", prisjeća se Igor Štimac.

No Niki se nije išlo u Hajduk. U kući Kranjčarovih trajale su rasprave. Što odabrati? Hladnu Moskvu ili sunčani, ali mrski Split. Mama Elvira molila je supruga Cicu da nešto riješi, dok se Niko zatvorio u sobu i plakao. 

"Nismo htjeli otići iz Dinama, ali nismo imali izbora, Niko je bio stavljen na transfer listu. Bila je konkretna ponuda Hajduka i upiti iz inozemstva. Najvažnije nam je bilo da ima dobre uvjete za razvoj. Nisam sudjelovao previše u pregovorima, više sam s Nikom pričao poslije i savjetovao ga. Ipak nešto znam o tome. Previše razmišljanja nije bilo, odlaskom u Hajduk Niko je ipak ostao “doma”. Nije bio predaleko od Zagreba. Brzo smo se odlučili za Hajduk, bez obzira na to što nam je Dinamo u srcu. Doček u Splitu bio je nezaboravan, tako nešto pamti se cijeli život", kaže Nikin otac Cico Kranjčar. 

Transfer su pokušali stopirati i navijači. Nisu htjeli da njihov kapetan ode najvećem rivalu. 

"Ja i još jedan viđeniji navijač pokušali smo napraviti sve kako bismo to spriječili. Nažalost, nismo uspjeli", kaže Tomislav Glušić, predsjednik Kluba navijača BBB. 

Vidjevši da bi transfer mogao propasti, Mamić je, navodno, nazvao Štimca i rekao: “Moramo ovo odmah riješiti. U suprotnom moglo bi propasti”. 

Štimac shvaća ozbiljnost i kreće za Zagreb. 

"Kad sam krenuo na pregovore u Zagreb, zvao sam najbolje prijatelje i rekao da se u Split ne vraćam bez Nike. I mi i Dinamo bili smo u najjačoj delegaciji. Zdravko Mamić, Mirko Barišić i Damir Vrbanović čekali su nas u ‘modrom’ salonu. I vijest da oni na Niku ne računaju. No znali smo da je Dinamo za njega dobio još nekoliko ponuda i stekao sam dojam da su, shvativši da bi Niko mogao u Hajduk, htjeli da ode u neki drugi klub. Znam da je bilo poziva iz Moskve, a ponudu je poslao i Juventus", kaže Štimac.

I dok “bijela” i “modra” delegacija pregovaraju, Zagrebom kruže priče da je potpisao, a u Splitu počinje pjesma. Navijači Dinama su na rubu živaca. 

Skupljaju se ispred Kranjčarova doma. Pale svijeće ispred haustora, a preko puta Vagabonda, kafića ispred Nikina doma u Dobrom dolu, ispisuju grafit: “Cico pijanico, Niko izdajico”. 

Mama Elvira čisti plato ispred ulaza od ostatka svijeća. Za nekoliko sati njezin sin ukrcat će se na avion koji leti za Split.

"Taj dan čuo sam se s Nikom, razmijenili smo i desetak poruka. Znam da je suznih očiju krenuo za Split. Nije imao izbora, nije bio za odlazak iz Dinama, ali nije se njega pitalo. Tražio je pomoć navijača i potporu u borbi za bolji Dinamo", kaže Glušić. 

No spasa za Dinamove navijače nije bilo. Transfer je dogovoren. Štimac i Pašalić odveli su Niku.

"U posao sam ušao samo kako bih pomogao Hajduku. Znao sam kako je velika zarada neizvjesna. Na kraju se i ispostavilo kako sam uložio najviše novca, dogovorio kasniji Nikin transfer u Portsmouth, a na kraju nisam gotovo ništa zaradio. Hajduk nije priznao neke stavke koje je morao, pa sam ih platio ja i tako je sve završilo. Bolje bi za mene bilo da nisam ni sudjelovao u toj priči", rekao nam je poduzetnik Franjo Pašalić, čija je tvrtka Laguna trade financirala transfer koji je proveden preko tvrtke Finaco.

Vlasnik tvrtke bio je Dinko Pokrovac, a direktor njegova desna ruka Tomislav Svetina. S Nikom Pašalić više nije u kontaktu.

"Nismo se posvađali, dapače, ostali smo u korektnim odnosima, no ja se bavim drugim stvarima, nisam u nogometu, tako da se ne viđamo", zaključio je Pašalić. 

Nakon dolaska u Split Niko je postao ljubimac navijača pa je u kratkom roku prodano više od 3000 dresova s njegovim imenom. Najdalje je otišao Hvaranin Ignacio Zaninović koji je Kranjčaru poklonio 1000 kvadrata zemlje u uvali Sinjava pored Zastražišća u kojoj je trebao sagraditi vikendicu. 

Niko se s tadašnjom djevojkom Simonom Fištrić uselio u unajmljeni stan, zajedno su otkrivali splitske konobe u kojima su ručali, a često ih se moglo vidjeti i u šetnjama gradom. Na pripreme u Međugorje došao je u nedjelju navečer, a prvi trening imao jutro poslije. 

U Hajduku su rekli da će trening biti u Čitluku, ali su ga, zbog medijske pompe, prebacili u Ljubuški. Trčkarao je pola sata zajedno s Matom Neretljakom, dok mu je iza leđa “vrištao” veliki grafit Dinamo. 

Dok je trčao, uslikali su ga pored grafita. Niko ga je pogledao i spustio glavu. Bio je tužan. Mnogi su se dolazili slikati s njim, među njima i navijači Dinama.

Jedan je rukom prekrio Hajdukov grb na Nikinoj trenirci, a Kranjčar se nasmijao, lupio ga po ruci i rekao: “Ovo je sad moj klub”. 

Nije dugo prošlo, a Niko je s Hajdukom stigao na derbi u svoj Maksimir. Poznate svlačionice, poznat grad, samo “nepoznat” dres. U jednom trenutku saginje se i namješta loptu. 

Zastao je na sekundu, pogledao prema golu, a užarena baklja s tribine pada nekoliko centimetara od glave. Preplašeno je pogledao u baklju i otrčao od nje. Stadion plješće, psuju ga, vrijeđaju... 

I danas mu je to jedan od najtežih trenutaka karijere. Velike karijere u kojoj je prošao sve. Od tjeranja iz najdražeg kluba, prigovaranja jer mu je otac izbornik, zbrajanja kilograma, uvreda, sramotnih grafita... 

Na kraju je doživio da mu baklju na glavu bace navijači kluba u kojem je odrastao. Hajduk je osvojio naslov prvaka, Dinamo je igrao “Ligu za bedaka”. 

Još kad je kormilo “bijelih” preuzeo Ćiro Blažević, činilo se kako će Nikin transfer u Hajduk biti jedna vrlo uspješna priča.

No dva tjedna nakon što je Hajduk osvojio naslov, nepoznati je počinitelj u hodniku zgrade, u zagrebačkoj Korčulanskoj ulici, ubio njegova menadžera Dinu Pokrovca. 

Uslijedila je i eurokatastrofa Hajduka protiv Debrecena, ubrzo su presušile financije, otišao je i Ćiro, a Hajduk je do kraja sezone potonuo do petog mjesta. Moralo se požuriti s Nikinom prodajom. 

Niko je potpisao za Portsmouth za 4,5 milijuna eura, na kome su svi uključeni zaradili tek simbolične nagrade. Nažalost, baš kao što ubojica Dina Pokrovca nije do danas pronađen, nije zatvoreno ni pitanje raspodjele provizije od transfera u Hajduk. 

Predmet je to spora pred splitskim općinskim sudom u kojem Pokrovčeva supruga Moravka i kći Matea tuže Kranjčara za 600.000 eura provizije koju je Pokrovac trebao dobiti za Nikin dolazak u Hajduk, no prolongirao je isplatu do sljedećeg transfera, a u međuvremenu je ubijen. I danas, kad se sjeti, Niko ima iste riječi.

"To je moja karijera, nogomet nisam želio prestati igrati. Otišao sam u Hajduk i znao da ću za vas, navijače Dinama, biti mrtav. Ali ću i dalje ponosno nositi majicu koju nosim. I danas je imam u svojem stanu na Dobrom dolu. Mislim da ljudima još nije jasno koliko mi je taj Dinamo značio. Ja sam odrastao na tim hodnicima, u tim uredima, na tim terenima..."