25-godišnji Faisal Uday je imao velika očekivanja kad je spakirao torbe u rujnu i krenuo u Europu.

Dao je otkaz u Ministarstvu obrazovanja u Bagdadu i uputio se prema Turskoj, gdje se pridružio milijunu izbjeglica i migranata koji su prošle godine potražili sreću u Europi.

"Od djetinjstva sam sanjao o odlasku u Europu. Zamišljao sam predivan, siguran život u kojem bih imao svoj stan i plaću."

No unatoč napornom, mjesec dana dugom putovanju u Švedsku, vratio se kući, te se tako pridružio rastućem broju osoba koje okreću leđa Europi. 

Međunarodna organizacija za migrante tvrdi da je u studenom pomogla 779 Iračana da se svojevoljno vrate u domovinu, što je dvostruko veći broj nego mjesec dana ranije, a to ne uključuje ljude poput Faisala koji su se sami pobrinuli za svoj povratak.

Neki se odlučuju na povratak jer ih previše zbunjuju procedure pri traženju azila, neki su imali prevelika očekivanja, nekima nedostaje dom, dok ima i onih koji su prisiljeni na povratak jer im je odbijen azil. 

"Ondje sam vodio dosadan život. Njihova hrana - nju ne bi mogla jesti ni mačka. Otišao sam u Europu i otkrio da je Europa bila samo ideja u mojoj glavi, dok je ona poput tržnice u mojem susjedstvu", objašnjava Faisal opisujući dva mjeseca u izbjegličkom centru nedaleko Malmoa.

Nije sve tako bajno

Iako neki povratnici nisu ni bježali od opasnosti kad su se uputili u Europu, postoje i oni koji su stvarno pobjegli iz užasnih uvjeta no koje je obeshrabrila činjenica da Europa izbjeglice sve manje dočekuje raširenih ruku, te sve više zemalja postrožuje svoje granice, poput Finske i Belgije koje su upozorile pridošlice iz Bagdada da neće automatski dobiti azil.

Faisal priznaje da je on pobjegao iz ekonomskih razloga, no izmislio je priču da su mu prijetile iračke milicije kako ga ne bi vratili natrag.

Iako mu je otac potrošio 8.000 dolara da ga pošalje u Europu, Faisal ga je preklinjao da mu pošalje još novaca kako bi se vratio doma.

"Nedostajalo mu je to da ga drugi serviraju. Kod kuće sve dobije gotovo", objašnjava njegov otac i dodaje: "Problem je to što riječi Europa ili Amerika zvuče jako privlačno mladima. Moj mlađi sin još uvijek sanja o njima, iako zna kako izgleda realnost".

"Tisuće Iračana se vratilo kući, a još tisuće njih žele to isto učiniti", izjavio je glasnogovornik iračkog Ministarstva za migracije, Sattar Nowruz, te dodaje da su tijekom ljeta mladi bili ponukani na odlazak dok su gledali snimke stotina tisuća izbjeglica koji preplavljuju Europu.

"To direktno utječe na one koji stvarno trebaju azil, jer u svakom slučaju postoje mnogi koji su zaista pretrpili nasilje", kaže Nowruz.

"Neke vlasti potiču ljude da se vrate i govore im da neće dobiti azil ni posao, te im općenito prikazuju ružnu sliku", tvrdi pak Shannon Pfohman, čelnica Caritasa za Europu.

Ukupno je 35.000 izbjeglica i migranata "svojevoljno" napustilo Europu od početka prošle godine do studenog, ali Pfohman upozorava da je puno njih ustvari bilo prisiljeno to učiniti, te da je dodatnih 17.000 deportirano.

Sve potroše i vrate se u još gore uvjete

Nakon što je potrošio 11.000 dolara na put do Njemačke, gdje je četiri mjeseca čekao odobrenje azila, 42-godišnji Ibrahim Abdullah, pripadnik jezida, vratio se u svoj kamp na sjeveru Iraka u listopadu. Brinuo je da mu se neće moći pridružiti 16-godišnji sin i supruga u Njemačkoj, kao što se prvotno nadao. 

"Mogao sam odabrati: kamp tamo ili kamp tu. Cijeli život sam proveo s obitelji i nikad nisam bio razdvojen od njih. Oni su mi govorili da ostanem, ali nisam mogao. Želio sam odvesti obitelj u Europi, u kojoj vlada mir i sigurnost, gdje bi se prema nama odnosili kao prema ljudima, jer se ovdje, kao manjina, ne osjećamo prihvaćeno."

Neki se pak vraćaju iako su svjesni da će na kraju imati manje nego prije odlaska.

34-godišnji Wissam Razzaq je živio u iznajmljenoj kući sa ženom i četvero djece prije nego je krenuo u Finsku u rujnu. No prodao je taksi, s kojim je zarađivao, kako bi platio put. 

Tijekom 45 dana u Finskoj, samo je pri dolasku jednom intervjuiran, a i osjećao se neprihvaćeno jer su se ondje održavali prosvjedi koje su organizirale desničarske stranke. "Da sam tamo pronašao samo 20 posto od onoga što sam očekivao, ostao bih."

Danas, bez ikakvih prihoda, Razzaq i njegova obitelj moraju živjeti u jednoj prostoriji u kući njegovih roditelja, piše Washington Post.

"Vratio sam se, ali moram krenuti s dna, od nule. Svi moju pokušaji i patnja su bili uzalud", zaključuje Razzaq.