Na pitoresknom poluotoku Kalaupapa na jednom od najmanjih havajskih otoka - Molokaiju, odvojeni od ostatka pučanstva ostali su nasljednici najgore zdravstvene pošasti u povijesti.

Kalaupapa, na otoku Molokaiju, kolonija je gubavaca na Havajima, gdje je 1866. poslano 12 oboljelih od gube, a u narednih sto godina to je postao dom za čak 8.000 oboljelih koji su odvajani od svojih obitelji i poslani u Kalaupapu. Tamo bi ih iskrcali i svoj život bi proveli u izolaciji.

Karantena u koloniji je ukinuta 1969. godine, no neki su stanovnici dobrovoljno ostali. Ostalo je njih devet, danas su živi njih šestero, a Država Hawaii obvezala se brinuti se o njima do smrti. Kako su svojedobno pisali Atlantic i Daily Beast, stanovnicima je bilo traumatično iskustvo kada su prisilno odvojeni od svojih obitelji, a otočić im je nakon toliko godina postao dom i nisu ga imali srca napustiti i proći kroz još jednu traumu.

Uskoro će i posljednji od njih preminuti, čime će tamna povijest ovog otočića otići u povijest. A kako bi mu se odalo dužno poštovanje, kao i počast svim preminulim žrtvama, dići će se spomenik u njihovo ime. Što će se točno dogoditi s otokom nakon što i posljednji pacijent umre, tek se treba odlučiti, ali već sada se inzistira da mjesto ne postane previše komercijalno, već da se sačuva njegova povijesna baština. Kalaupapa je jedno od rijetkih mjesta na Havajima gdje je priroda potpuno netaknuta, to je najizoliraniji arhipelag i dom za trećinu tamošnjih ugroženih životinjskih vrsta.

Osim toga, iako je to bila kolonija gubavaca, bilo je tamo i sretnih priča. Pacijenti su se međusobno i ženili, pa se tako između 1900. i 1930. godine tamo vjenčalo tisuću pacijenata. 

Kako je mjesto postalo kolonija?

Početkom 19. stoljeća, Havajima su počele harati bolesti koje su donosili i širili strani moreplovci. Spolne bolesti tako su tijekom 20-ak godina ubile više od 10.000 ljudi, dok je tifus odnio 5.000 života.

Tijekom 1853. godine, velike boginje ubile su 15.000 ljudi, a desetljeće poslije pojavila se nova bolest koju su prozvali 'Mai Pake', tj. pravom orijentalnom gubom.

Vlasti, koje su krivo vjerovale da je riječ o izrazito zaraznoj bolesti, odlučile su da je jedini način borbe s ovom bolesti obavezna karantena.

Kralj Kamehameha V objavio je 'Akt o sprečavanju širenja gube' 1865. godine, u kojem je zapovjedio izolaciju, te je tisuće oboljelih potjerano na poluotok otočića, što je stajalo u zakonu sve do 1969. godine.

Prvi pacijent kolonije bio je J.D. Kahauliko, koji je došao 6. siječnja 1866. godine, s još 11 oboljelih. U te rane dane, vlada nije pazila da osigurava hranu za ondašnju zajednicu gubavaca, nego su očekivali da će se oni baviti poljoprivrednim radovima koji su, valjda, preko noći trebali uroditi plodovima i prehranjivati ih.

Ljudi su morali dijeliti deke i u improviziranim skloništima racionalizirano trošiti vodu. 

Kako je kolonija prerasla u zajednicu, ovdje se sklopilo na tisuće brakova, premda su pacijenti i dalje smatrani parijama, tj. izbjegavalo ih se zbog raširenih zabludama o bolesti.

Ondje rođena djeca su se odmah nakon rođenja oduzimala majkama i slala na usvajanje, te su mnogi odrastali ne znajući za svoju obiteljsku povijest.

Jedan od ranih stanovnika je bio i otac Damien, katolički svećenik, koji se na kraju i sam zarazio i umro od gube nakon što je služio ondašnjoj zajednici 16 godina. On i sestra Marianna Cope, koja je ondje živjela, naknadno su proglašeni svecima, zbog čega je otok postao mjesto hodočašća mnogih vjernika.

Ovo mjesto je najdulje i najsmrtonosnije mjesto zdravstvene segregacije u povijesti SAD-a, a danas je prekriveno grobovima tisuća ovdje preminulih ljudi.

1980. godine Kalaupapa je preimenovana u Nacionalni povijesni park, ali je ostao ograničen pristup otoku, na koji dnevno smije stupiti tek 100 ljudi.

Jedini način da dođete do ondje je brodom ili malenim zrakoplovom, a u okolici živi svega 40 zaposlenika parka s ekipom zdravstvenih djelatnika, te nema puno načina na koje ondje možete kratiti vrijeme. 

Ne postoje restorani, trgovine ni škole. Izgrađene su tri crkve, hrana se dovozi zrakoplovom, a eventualno veće stvari se jednom godišnje dovoze velikim brodom.