Na pitoresknom poluotoku Kalaupapa na jednom od najmanjih havajskih otoka - Molokaiju, odvojeni od ostatka pučanstva ostali su nasljednici najgore zdravstvene pošasti u povijesti.
Kalaupapa, na otoku Molokaiju, kolonija je gubavaca na Havajima, gdje je 1866. poslano 12 oboljelih od gube, a u narednih sto godina to je postao dom za čak 8.000 oboljelih koji su odvajani od svojih obitelji i poslani u Kalaupapu. Tamo bi ih iskrcali i svoj život bi proveli u izolaciji.
Karantena u koloniji je ukinuta 1969. godine, no neki su stanovnici dobrovoljno ostali. Ostalo je njih devet, danas su živi njih šestero, a Država Hawaii obvezala se brinuti se o njima do smrti. Kako su svojedobno pisali Atlantic i Daily Beast, stanovnicima je bilo traumatično iskustvo kada su prisilno odvojeni od svojih obitelji, a otočić im je nakon toliko godina postao dom i nisu ga imali srca napustiti i proći kroz još jednu traumu.
Osim toga, iako je to bila kolonija gubavaca, bilo je tamo i sretnih priča. Pacijenti su se međusobno i ženili, pa se tako između 1900. i 1930. godine tamo vjenčalo tisuću pacijenata.
Kako je mjesto postalo kolonija?
Početkom 19. stoljeća, Havajima su počele harati bolesti koje su donosili i širili strani moreplovci. Spolne bolesti tako su tijekom 20-ak godina ubile više od 10.000 ljudi, dok je tifus odnio 5.000 života.
Tijekom 1853. godine, velike boginje ubile su 15.000 ljudi, a desetljeće poslije pojavila se nova bolest koju su prozvali 'Mai Pake', tj. pravom orijentalnom gubom.
Vlasti, koje su krivo vjerovale da je riječ o izrazito zaraznoj bolesti, odlučile su da je jedini način borbe s ovom bolesti obavezna karantena.
Kralj Kamehameha V objavio je 'Akt o sprečavanju širenja gube' 1865. godine, u kojem je zapovjedio izolaciju, te je tisuće oboljelih potjerano na poluotok otočića, što je stajalo u zakonu sve do 1969. godine.
Prvi pacijent kolonije bio je J.D. Kahauliko, koji je došao 6. siječnja 1866. godine, s još 11 oboljelih. U te rane dane, vlada nije pazila da osigurava hranu za ondašnju zajednicu gubavaca, nego su očekivali da će se oni baviti poljoprivrednim radovima koji su, valjda, preko noći trebali uroditi plodovima i prehranjivati ih.
Kako je kolonija prerasla u zajednicu, ovdje se sklopilo na tisuće brakova, premda su pacijenti i dalje smatrani parijama, tj. izbjegavalo ih se zbog raširenih zabludama o bolesti.
Ondje rođena djeca su se odmah nakon rođenja oduzimala majkama i slala na usvajanje, te su mnogi odrastali ne znajući za svoju obiteljsku povijest.
Jedan od ranih stanovnika je bio i otac Damien, katolički svećenik, koji se na kraju i sam zarazio i umro od gube nakon što je služio ondašnjoj zajednici 16 godina. On i sestra Marianna Cope, koja je ondje živjela, naknadno su proglašeni svecima, zbog čega je otok postao mjesto hodočašća mnogih vjernika.
1980. godine Kalaupapa je preimenovana u Nacionalni povijesni park, ali je ostao ograničen pristup otoku, na koji dnevno smije stupiti tek 100 ljudi.
Jedini način da dođete do ondje je brodom ili malenim zrakoplovom, a u okolici živi svega 40 zaposlenika parka s ekipom zdravstvenih djelatnika, te nema puno načina na koje ondje možete kratiti vrijeme.
Ne postoje restorani, trgovine ni škole. Izgrađene su tri crkve, hrana se dovozi zrakoplovom, a eventualno veće stvari se jednom godišnje dovoze velikim brodom.
