O novozelandskoj redateljici Jane Campion, nakon njenog najnovijeg filma “The Power of the Dog”, koji je kod nas preveden kao “Šape pasje”, što je nevjerojatno dobar naslov, ali o tome nešto kasnije, možemo bez ikakvih ograda govoriti kao o velikoj redateljici čije ime može ravnopravno stajati uz bok brojnim slavnim redateljima, mahom muškarcima. Ona je, po mojemu mišljenju, prva žena koja se probila u to ugledno muško društvo. Barem njena dva filma su već danas filmski klasici. Tu mislim, uz “Piano” iz 1993. godine, i na njen najnoviji film, bez obzira na to što se radi o filmu koji se još nalazi u kino distribuciji i koji je ove godine nominiran za Oscara u čak 12 kategorija, uključujući i Oscara za najbolji film i najbolju redateljicu, čime je ova autorica postala prva žena u povijesti filma koja je u ovim kategorijama višestruko nominirana. Prvi put za spomenuti “Piano”. Nažalost, nijednu od ovih nagrada tad nije osvojila. Nadam se da se to ovaj put neće ponoviti jer su “Šape pasje” filmsko remek-djelo kakvo se odavno nije pojavilo.

Campion je, također, prva žena koja je dobila Zlatnu palmu za najbolji film, i to za film “Piano”. (Možda i jedina uz prošlogodišnju dobitnicu Juliju Ducournau, koja je tu nagradu osvojila za film “Titan”?) Nagradu je zapravo podijelila s filmom “Zbogom moja konkubino” Chena Kaigea, što ne umanjuje na bilo koji način vrijednost ovog ostvarenja. Tu ne prestaje lista kurioziteta vezanih za ovu redateljicu. Holly Hunter, koja u “Pianu” tumači lik nijeme pijanistice Ade McGrath, tek je treća glumica u povijesti zvučnog filma koja je Oscara za najbolju žensku ulogu dobila za ulogu bez ijednog dijaloga, što je, složit ćete se, nevjerojatno glumačko dostignuće. A prva kojoj je to uspjelo u filmu jedne redateljice. Za istu ulogu nagrađena je i Zlatnom palmom. Ne treba pritom ni spominjati da je ove dvije nagrade osvojila i više nego zasluženo: dovoljno je pogledati tek nekoliko kadrova ovoga filma da biste to shvatili. Glas Holly Hunter čuje se samo na početku i na kraju filma, kao glas pripovjedačice. Radi se o citatima iz pjesme “Tišina” Thomasa Hooda. “Glas koji čujete nije glas kojim govorim. To je glas moga uma. Ne govorim od svoje šeste godine. Nitko ne zna zašto. Čak ni ja. Moj otac kaže da je to mračni dar. Dan kad odlučim prestati disati, bit će mi zadnji”, kaže Ada na početku filma. A tu su i one nezaboravne poetske rečenice kojima film završava: “Noću zamišljam svoj piano u morskomu grobu. Katkad i sebe kako plutam iznad njega. Dolje je sve tako mirno i tiho da se uspavam. To je čudna uspavanka. I neka je. Moja je. To je tišina u kojoj nema zvuka. Postoji tišina u koju ne može prodrijeti zvuk: u grobu u dubokom plavom moru”. Također, Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu, i također više nego zasluženo, osvojila je 11-godišnja Anna Paquin, koja je u “Pianu” glumila Floru McGrath, Adinu kćer, čime je postala druga najmlađa glumica u povijesti koja je osvojila tu nagradu. Ispred nje je tek Tatum O’Neal, koja je Oscara dobila u dobi od deset godina za ulogu u filmu “Mjesec od papira” (1973.) Petera Bogdanovicha. Za razliku od Tatum O’Neal, koja je ostvarila veliku glumačku karijeru, Anna Paquin nije bila te sreće. Bez obzira na to što se nastavila baviti glumom, nikad ni izbliza nije potvrdila glumački potencijal koji je nagovijestila u “Pianu”. Ovome možemo dodati i to da je “Piano”, pored ova dva, osvojio još jednog Oscara. Dobila ga je sama redateljica za najbolji originalni scenarij.

Bez obzira na to što je cijela njena karijera bila u znaku ovih kurioziteta koje sam spomenuo, Jane Campion je jako teško nazvati “ženskom redateljicom”. U filmu je to možda fenomen novijeg datuma, za razliku od književnosti, pa je možda zgodno napraviti usporedbu u tom smislu: stvaralaštvo Jane Campion, da se radi o književnosti, nikad ne bi dobilo etiketu “ženskoga pisma”. U tom smislu je, možda, možemo usporediti s Olgom Tokarczuk, kojoj je besmisleno nalijepiti sličnu etiketu. Ženski likovi iz dva najbolja filma Jane Campion su neosviješteni, ranjivi, poput likova iz proza Olge Tokarczuk. Likovi koji na nasilje odgovaraju bijegom u glazbu (Ada McGrath u “Pianu”) ili u alkoholizam, poput Rose Gordon (Kirsten Dunst) u “Šapama pasjim”. Također, radi se o likovima koji bespogovorno pristaju na uvrijeđene društvene konvencije, u kojima je žena u podređenom položaju. Ada, tako, bespogovorno pristaje na ugovoreni brak, kad je otac šalje iz Škotske na zapadnu obalu Novog Zelanda, gdje se treba udati za starijeg muškarca, Alistaira Stewarta (Sam Neill), kojega nikada u životu nije vidjela. Ona tamo odlazi sa svojom izvanbračnom kćeri Florom. Zanimljivo je da je upravo mala Flora “najjači” ženski lik u oba ova filma Jane Campion.

Jane Campion je rođena 1954. godine u Wellingtonu. Majka joj je bila glumica i spisateljica, a otac kazališni i operni redatelj. U početku se nije namjeravala baviti filmom te je 1975. godine diplomirala antropologiju na Sveučilištu Victoria u Wellingtonu. Odmah sljedeće godine odlazi u London, gdje upisuje studij slikarstva koji je okončala u Sydneyu. Studij slikarstva se, po mišljenju brojnih filmskih kritičara, u velikoj mjeri odrazio na njene filmove. Kao jedan od najvažnijih utjecaja na svoj filmski rad, Jane Campion je spominjala meksičku slikaricu Fridu Kahlo. Odmah nakon okončanja studija slikarstva, nezadovoljna ograničenjima te umjetničke forme, započela je studij na Australskoj školi za film, televiziju i radio. Diplomirala je 1984. godine. Tijekom studija snimila je nekoliko kratkih filmova. Njen prvi kratki film “Peel”, koji je snimila 1982., osvojio je četiri godine kasnije, 1986., Zlatnu palmu za najbolji kratki film na Filmskom festivalu u Cannesu. Osim spomenuta dva filma, “Piana” i “Šapa pasjih”, zapažena su bila još tri njena ostvarenja: “Anđeo za mojim stolom” (1990.), “Sveti dim” (1998.) i “Sjajna zvijezda” iz 2013. godine.

Film “Šape pasje” premijerno je prikazan 2021. na 78. izdanju filmskog festivala u Veneciji, gdje je Campion nagrađena Srebrnim lavom za najbolju režiju. Radnja filma većim dijelom se odvija na zabačenom ranču u ruralnom dijelu Montane, u saveznoj državi na sjeverozapadu SAD-a, 1925. godine, čiji su vlasnici braća Phil (Benedict Cumberbatch) i George Burbank (Jesse Plemons). Film podsjeća na neke atipične vesterne kakvi se pojavljuju u posljednje vrijeme, još tamo od Inarrituijeva “Povratnika” iz 2015. godine. Dobar primjer je antivestern “Prva krava” (2019.) američke nezavisne redateljice Kelly Reichardt. Zajedničko za sva tri ova filma je to što se ne baziraju na okoštalim obrascima američke vestern mitologije, nego je na neki način demistificiraju. Jane Campion je u tom smislu otišla najdalje, jer njen glavni lik, Phil Burbank, živi u tom vremenu, gradeći legendu oko lika kauboja Bronco Henryja, koji je odgojio braću nakon smrti roditelja. Međutim, to kod ove autorice ima mnogo dublju motivaciju, koja nema gotovo nikakve veze s mitološkim narativima, nego se prvenstveno izvodi iz kompleksne psihopatologije dva glavna muška lika u filmu.

Film započinje predvidivo, gdje sve sluti da se radi o još jednoj stereotipnoj kritici društva preko odnosa prema homoseksualcima, i to prema predvidivoj jednadžbi, u kojoj imate mačo muškarca, kauboja (Phill Burbank), koji se agresivnošću prema nezaštićenim homoseksualcima, u ovom slučaju feminiziranom Peteru Gordonu (sjajni Kodi Smit-McPhee), bori s vlastitim homoseksualnim porivima. Nasreću, film ode u jednom potpuno neočekivanom smjeru: “žrtva” (Peter Gordon) postaje nešto drugo. Radi se o osobi bez empatije, što u početku pripisujemo njegovim ogradama prema svijetu koji ga okružuje, a koji se u jednom trenutku premetne u “demona” u vlasti “šapa pasjih”, kad na površina isplivaju njegova stvarna psihopatološka priroda i sadističke sklonosti. Radi se o scenama kad Peter, pod izlikom da želi postati kirurg, secira zeca kojeg je dobio kao kućnog ljubimca. I jedna druga scena, u drugom dijelu filma, kad Peter, na zaprepaštenje Philla Burbanka, eutanazira zeca sa slomljenom nogom. Ovo su vrlo važne scene, koje na najbolji način opisuju filmski postupak Jane Campion, koja nam filigranski dozirano pripovijeda užasavajuću priču u kojoj se susreću vjerski puritanizam, zaostalost i ljudska okrutnost, što na prvi pogled uopće ne djeluje tako. Sve ono zastrašujuće odvija se u glavama likova, što Jane Campion na genijalan način prikazuje nekim banalnim, gotovo nevinim scenama, od one najstrašnije u cijelom filmu, kad Peter u samoj završnici uzme uže koje je za njega izradio Phil i ostavi ga pod krevetom. O značenju te scene bit će riječi nešto poslije.

Priča se bazira na odnosu dvojice potpuno različite braće, Phila i Georga Burbanka, koji su odrasli bez roditelja na usamljenom ranču. Phil, naizgled, utjelovljuje tipsku sliku mačo kauboja, koji je jedno vrijeme čak i studirao, pokazavši se odličnim studentom, ali je u jednom trenutku iz neobjašnjivih razloga napustio studij i povukao se na ranč. Njegova prava priroda ispliva na površinu onog trenutka kad Phil gotovo neprikriveno prizna Peteru da je gay i da je mitski Bronco Henry bio njegov ljubavnik u mladosti te se tako razotkriva enigma oko Philova napuštanja studija. Saznajemo zapravo zbog čega je Phil izabrao život na zabačenom ranču, da se tako bori protiv vlastite homoseksualnosti, od pada u “šape pasje”. S druge strane, njegov neugledni brat George sušta je suprotnost: miran, suzdržan i kultiviran. Kroz odnos dvojice braće uspostavlja se jasna i nedvosmislena dijalektika između divljine (vremena Divljeg zapada) i novog doba, oličenom u liku Georga Burbanka. Međutim, film u tom pogledu tu zastaje, što je dobro. Ovaj motiv je suptilno, minimalistički proveden kroz priču dajući joj nova značenja i dubinu, a da je pritom nimalo ne opterećuje. U tom smislu karakteristična je jedna scena, kad Phil nazdravlja bratu, pijući za mitskog Bronco Henryja, uz riječi: “On nam je bio poput vučice koja je othranila Romula i Rema”. Na što njegov brat reagira hladno i suzdržano. Međutim, Philova privrženost čoporu je lažna i više služi kao krinka. Kao i ogorčenost zbog propadanja svijeta Divljeg zapada s kojim se fanatično identificira.

Film je nastao na osnovu istoimenog romana Petera Savagea, kod nas gotovo nepoznatog. Radi se o piscu romana s vestern tematikom. U periodu od četrdesetak godina, između 1944. i 1988. godine, objavio je 13 romana. “The Power of the Dog” je njegovo najuspjelije djelo. U roman je unio niz autobiografskih detalja, od odrastanja na stočarskom ranču u Montani pa do homoseksualnosti. Iako je bio u dugogodišnjem braku s Elizabeth Savage, koja se također bavila pisanjem, imao je niz dugotrajnih homoseksualnih veza za koje je njegova supruga znala. Jednom je izjavila da je bila svjesna njegove homoseksualnosti i prije nego što su se vjenčali. Sam Thomas Savage jednom je, nekoliko godina prije smrti, rekao svojoj kćeri “da ga ne bi trebalo okarakterizirati kao biseksualca”. Filmska kritičarka New York Timesa, kad je pisala o filmu koji je nastao na predlošku njegova romana, opisala je Savagea kao “zatvorenoga gay muškarca”. Na sličan način bi se mogao opisati i lik Phila Burbanka u filmu.

Konflikt između braće Burbank u filmu naraste do usijanja kad George u gradu upozna Rose Gordon, udovicu i vlasnicu restorana u kojem su jednom prilikom jeli tijekom gonjenja stoke na ispašu. Ubrzo George oženi Rose koja ima feminiziranog sina Petera, čiji je otac izvršio samoubojstvo vješanjem. U filmu se ni jednog trenutka ne spominju motivi Peterova oca koji su ga nagnali na samoubojstvo, a oni su, očito, psihopatološki, što saznajemo zapravo tek u završnim kadrovima filma, preko reakcije njegova sina Petera. Odnos između Phila i Petera je od početka iznimno kompleksan i neuobičajen, i varira od međusobne okrutnosti pa do seksualne privlačnosti. Phil na sve moguće načine provocira bratovu suprugu Rose, želeći je odvojiti od brata, tjerajući je u alkoholizam. Pokušava pridobiti na svoju stranu i Petera, ali to mu ne uspijeva jer Peter jedino prema svojoj majci osjeća empatiju i privrženost.

Sad nešto i o tajanstvenom naslovu filma “Power of the Dog”. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: “Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog”. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: “Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj”. (Ovaj Psalam čita Peter u samoj završnici filma iz knjige u kojoj se opisuje obred pokopa.) Od tuda, dakle, “Šape pasje”, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa”, kako bi se doslovce mogao prevesti naslov filma, “simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”.

Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, odnosno samoubojstvo, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”. Ovo podsjeća na Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju: “Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni”. Odnosno, ako te sablažnjava vlastita seksualnost, uzmi konop i objesi se. Na ovom je principu, ako odemo u krajnost, djelovala crkvena inkvizicija u srednjem vijeku, koja je spaljivala tijela zbog “spasa duše”. Međutim, događa se obrat, kad Peter poturi Philu trake koje je izrezao od kože goveda koje je uginulo od bedrenice, iako zna da ovaj ima otvorenu ranu na ruci. Radi se, dakle, o ubojstvu koje je Peter počinio da bi se zaštitio od “grijeha neprirodne ljubavi”, jer ga Phil seksualno privlači, da ne bi tako pao u vlast “šapa pasjih”. (Ovo redateljica neprikriveno sugerira scenom u kojoj Peter pažljivo promatra Philove ruke u posudi s vodom u koju je prije toga potopio zaražene trakice.) Nakon Philove smrti Peter uzima uže koje je Phil za njega ispleo i, umjesto da ga baci, ostavlja ga pod krevetom, kao posljednji, očajnički način da se u budućnosti sačuva od “šapa pasjih”, ako to bude potrebno.