Čime ste ubili svoju prvu žrtvu?, pita novinar “Plavog vjesnika” Julija Radilovića Julesa, negdje krajem 1950-ih. “Prvu žrtvu? Da razmislim… Bilo je to prije šest godina… aha, upotrijebljena je baklja u kombinaciji s mačem. Vrli pokojnik zvao se Tomaš Kuga, po zanimanju inkvizitorov oružnik. Desilo se to sasvim slučajno – naš poznati i prvi crtač stripova Andrija Maurović nenadano je obolio pa sam ja nastavio njegov strip koji je izlazio u tadašnjem “Horizontovom zabavniku”… Kako vidite, crtač stripova postao sam slučajno, a u neku ruku, opravdala se ona latinska: ‘Mors tua, vita mea’ (Tvoja smrt, moj život).” Ovaj razgovor u “Plavom vjesniku”, prvi ikad objavljen s jednim od najvećih domaćih strip-autora Juliom Radilovićem Julesom, nije potpisan. Objavljen je uz nadnaslov “Razgovor s našim crtačem stripova Julijem Radilovićem”, naslov je bio “Teško je ubiti čovjeka”. Transkript razgovora prenosimo iz filmskog magazina “Hollywood” koji je od sredine 1990-ih uređivao Veljko Krulčić, a u naknadnim Krulčićevim razgovorima i prijateljevanjem s Julesom saznaje se da je autor intervjua bio književnik, scenarist, prevoditelj, radijski novinar Zvonimir Furtinger (1912-1986.), Julesov prijatelj i scenarist njegovih stripova. I nepravedno je Furtingerov fantastično svestran rad i životne zanimacije svesti na par suhoparnih enciklopedijskih natuknica, teško podnosimo da Furtinger bude fus nota: taj je čovjek prevodio Shakespearove komedije i adaptirao ih u radio drame, raspisivao je čak i glazbene dionice; bio je i pjevač i foto reporter i još “mnogošto životnog” (od grobara do suvlasnika rudnika lignita) a najbolje se kao pisac snalazio u detektivskom i znanstveno-fantastičnom žanru. S Julesom je kao scenarist, dramaturški silno pedantan, na stripu radio u najplodnijem Julesovom razdoblju od 1955- 1986. godine.

Bila je, dakle, sredina 1950-ih, i Jules i Furtinger su surađivali u “Plavom vjesniku”, specijaliziranom tjedniku zagrebačkog “Vjesnika”u kojemu se strip iz Jugoslavije objavljivao redovito i bogato, ali se nije smatrao umjetničkom temom. Strip je u Jugoslaviji bio pop- kulturna činjenica koja će se u umjetničko-akademskoj javnosti etablirati tek 1970-ih kad je povjesničarka umjetnosti, jedna od najznačajnijih u struci, Vera Horvat Pintarić pisala ovako: “U nas još ne postoji običaj da se u rubrikama za kulturu bilježe ostvarene vrijednosti na području stripa, dok s druge strane bilo kakva nevrijedna izložba akademskog slikara ili kipara gotovo redovito dobiva mjesto u tim istim rubrikama.” Pa ako su sličnosti suvremenog kulturnog establišmenta još prezentne i ambivalenciju statusa stripa u domaćoj reprezentativnoj kulturi svatko prepoznaje (a nitko pametan za nju ne mari), ta se ipak vukla za majstorima domaćeg stripa i nervirala ih čitav njihov radni vijek. I otud, očito, potječe naknadno “iznenađenje” suvremene šire publike nad njihovim raskošnim i ozbiljnim radnim biografijama.

Komemorativni povodi su sigurna novinska roba ali i dragocjen povod da se posvetimo boljim stvarima iz zajedničke povijesti odrastanja, kao što je to bio strip Julija Radilovića Julesa, rođenog 25. rujna 1928. u Mariboru. Umro je nekidan, 26. siječnja u 94. godini života. Vijest o smrti objavila je udruga Stripforum, izdavačka kuća koja je, između ostalih domaćih autora legendarnih stripova, u 2000-ima reizdala Julesove strip-albume, a čiji je urednik Mladen Novaković Julesov prijatelj i pouzdanik koji će o Julesovom opusu brinuti ubuduće.

Jules je umro u jednom zagrebačkom staračkom domu, gdje je bio primoran boraviti posljednjih mjeseci. A vodio je vitalan, ispunjen život do samoga kraja, kako svjedoči Julesov prijatelj Boris Nazansky, enigmatičar i urednik zagonetačkog tjednika “Kvizorama” u kojem je Jules surađivao dugi niz godina. “Njegova je želja bila da ode s ovoga svijeta iz svoje fotelje, pred televizorom. Nije mu se ispunila, nažalost”, kaže nam Nazansky, koji je Julesa redovito posjećivao u njegovom stanu u zagrebačkom centru grada i donosio mu “fotokopije informacija s interneta, recenzije filmova i štogod ga je zanimalo, jer se Jules nije služio kompjutorom”. “Strasno je volio vesterne- ali one prave, fordovske, stare”, veli Nazansky. Tarantina onda nije baš..? “A je, gledao je on sve, ali nije volio novi vestern. Najviše je gledao televiziju, sva sreća što ima dovoljno vesterna na programu”, govori Boris Nazansky koji je s Julesom surađivao od 1993. na “strip- anegdotama”. “Bio je to Julesov labuđji pjev, tako bih rekao”, objašnjava Nazansky koji je pisao tekstove- scenarije na Julesove ilustracije značajnih osoba povijesti kulture: od Matoša, Zagorke, Ujevića i tako redom, do čak dvjesto takvih portreta objavljenih 2003. u knjizi “Velikani u strip-anegdoti”, u vlastitoj, Julesovoj nakladi. “Svaki tjedan bih mu donio jedan scenarij- anegdotu koju bi on onda crtao. Nadao se da će knjiga dobro proći na tržištu ali eto, imam toliko još primjeraka da ću morati smisliti kako da ih ponudim..” glasno razmišlja Nazansky.

Bez pardona pitamo, tko je za njega najveći domaći strip-autor, da kaže objektivno koliko takav može biti. “Ah, doista ovisi iz kojeg umjetničkog, zanatskog kuta gledate… Maurović je posebna kategorija, on je bio slikar, ali je meni Jules na prvom mjestu bez dileme. Poseban je, naime, po tome što si nikad nije dopustio improvizacije. Sve je proučavao, do najsitnijh detalja”, zaključuje Nazansky. I poentira jednostavno i točno onako, kako je to i Jules objasnio u prvom obraćanju domaćoj javnosti. Ide, naime, ovakvo pitanje novinara “Plavog vjesnika” Furtingera: “Koje su zamke na koje nailazi crtač stripa?”. Pa Jules: “Evo vam mali primjer. U nekom romanu naići ćemo na rečenicu: ‘…i Rinaldo uđe u svečano okićenu dvoranu u odjeći kraljevskog časnika…’ E, pa pokušajte to sad nacrtati? Lijepo je biti romanopisac! Recimo da se scena odigrava u XVI. stoljeću u Lombardiji. Kako su izgledale svečane dvorane? Ako su gosti uz to još i jeli, pita se što su jeli, iz čega i kakvim priborom? A odijelo “kraljevskog časnika” je poglavlje za sebe, koje može čovjeku prirediti mnogu besanu noć...Čovjek, crtač može se spotaći na svakom koraku, o kuće, krevete, haljine običnih ljudi, naročito obuće, predmete svakodnevne upotrebe. Jednom prilikom sam potrošio osam dana da ustanovim, da Tuarezi u Sahari jašu bosi…”objašnjava Jules: ako ikome još, tko je u rukama imao bilokoji njegov strip, treba naglasiti njegov filigransko-zanatski pristup. Čak i ako niste stripovski tip, generacije odrasle u socijalizmu teško da su mogle zaobići Julesove tragove. Recimo, svatko se susreo s njegovom ilustracijom bar jedne naslovnice u izdanju od deset romana E. R. Burroughsa o avanturama Tarzana zagrebačke “Epohe” iz sredine 1960-ih. Tarzan je, naime, “taj lik” koji je inicirao Julesovu strast prema akcijskim, pustolovnim junacima- poštenjačinama. Ovako autobiografski veli: “Moje življenje u svijetu stripa začelo se stjecajem povoljnih okolnosti još u najranijim danima mog pamćenja.

Moj otac, povratnik iz Amerike, donio je sa sobom u stari kraj dvije svoje velike pasije: pohađanje kino-predstava i čitanje stripova. Jednom mjesečno stizao je u naš dom pozamašni zamotak novina koje nam je slao moj stric iz Amerike, s obilnim tjednim prilogom velikih stranica stripova u bojama. Tako sam, osim svog vlastitog, počeo upoznavati i druge živote. Najprije, život jednog od najvećih junaka naših mladenačkih godina, Tarzana, koji se snagom svojih mišica i bistrinom duha borio za opstanak, odnoseći se humano i plemenito prema prirodi i životinjama”.

Iz Maribora, gdje se 1928. godine rodio Julije, obitelj Radilović seli u Ljubljanu a od 1939. živi u Zagrebu. Već 1945.godine, kao sedamnaestogodišnjak, Jules svoju crtačku karijeru počinje u pismoslikarskom ateljeu Marija Saletta. Tu brusi zanat ilustratora crtajući reklamne panoe s motivima pisaćih strojeva, radioaparata, slastičarskih i mesnih proizvoda, muških i ženskih frizura: svega onoga što naručitelj poželi. Iz Salettovog ateljea 1947. prelazi u Studio crtanog filma, tada u okrilju “Jadrana- filma”, vježba animacijsku ruku. Od 1948. do 1952. zatim pohađa Srednju školu za primijenjenu umjetnost, otkuda potječe i njegov nadimak “Jules”, po piscu Julesu Verneu čije je ime pred školskim prijateljima izgovorio “onako kako se piše”. A tu je srednju školu pohađao neslavno, u prekidima, u dva- tri navrata vraćajući se da bi ju nakraju napustio čime se, po vlastitim riječima “rano opredijelio za status slobodnog umjetnika”.

Pseudonimom “Jules” potpisuje svoje prve radove: stripovski debi “Neznanac” objavio je 1952. godine na poticaj starijeg brata Vjekoslava koji se također bavio stripom. Taj “Neznanac”, po scenariju Nikše Fulgosija, odmah mu je otvorio vrata različitih jugoslavenskih strip- časopisa. Postao je stalni suradnik najprije u “Horizontovom zabavniku”, a onda i u “Plavom vjesniku” gdje se zadržao kao najvjerniji njihov autor od 1956-1969. godine. Seriju “Neznanca” je, inače, započeo crtački virtuoz stripa Walter Neugebauer, nastavili su Aleksandar Marks i Andrija Maurović, da bi ga kao četvrti u nizu (velikana domaćeg stripa) završio upravo Jules. A razdoblje “Plavog vjesnika” i prijateljstvo s Furtingerom koje je započelo 1955.godine Julesa je “otvorilo” tržištu. Od 1956- 1959. ondje je, naime, objavljivan strip “Kroz minula stoljeća”, vjerojatno najpoznatiji iz radionice tandema Furtinger- Jules. Epiku dolaska “prvih Hrvata” na Jadran do provale Tatara u 13. stoljeću najprije je izuzetno vješto literarno izveo Furtinger, a uz Julesovu osvjedočen minuciozni pristup “filmskom” kadriranju na stripu to se (mnogo puta reprintirano) izdanje smatra jednim od najvažnijih Julesovih radova. Od 1958. do 1961. Jules crta strip “Iz drevnih dana” u školskom listu “Djeca za djecu”, prethodniku omiljene “Modre laste”, kao hvaljenu dopunu nastavi povijesti u školama, nastalu prema scenariju profesora povijesti Ivana Goričana. A za razliku od većine ostalih klasika domaćeg stripa, Jules nikad nije pisao scenarije. “Prepuštam drugima ono što nije moj fah”, ponavljao je u raznolikim medijskim prilikama tijekom života. “Najbolje sam radove ostvario”, nastavlja Jules u radijusu ovog pitanja, “u suradnji s Furtingerom, a odlično sam surađivao i s Marcelom Čuklijem, Nikšom Fulgosijem, Rudijem Aljinovićem… To je bila moja grupa, u to vrijeme najboljih domaćih scenarista nisam imao brige”, objasnio je. Iznimka je, ipak, bio serijal “Baća izviđač” što ga je od 1960-1963. godine naizmjence radio s Norbertom Neugebauerom. U tom razdoblju nastaje i njegova serija “Kapetan Leši”, popularna vojno policijska priča o poratnim zbivanjima na Kosovu, prema scenariju Nenada Brixyja, temeljena na istoimenoj seriji filmova redatelja Žike Mitrovića. “Afričke pustolovine”, trilogiju o doživljajima zagrebačke studentice u Africi, objavljuje u suradnji s Furtingerom od 1962-1966., a ta je brzo doživjela mnoge inozemne reprinte.

Ipak, međunarodno najpoznatiji Julesov serijal je nedvojbeno “Herlock Sholmes” rađen, ponovno, u tandemu s Furtingerom. Naravno, riječ je o pustolovinama najpoznatijegklasičnog detektiva čije je ime autorski dvojac “malo iskrivio” iz pravnih razloga. “Sholmes” je bila Julesova tržišna bomba, inozemni reprint objavili su izdavači diljem svijeta. Strip “Diverzanti” je pak posljednji Julesov rad objavljen u “Plavom vjesniku”, nastao po scenariju Marcela Čuklija, kao adaptacija istoimenog filma Hajrudina Krvavca. A onda, 1975. godine posredstvom Julesovog prijatelja, izdavača i jednog od prvih menadžera stripa u Jugoslaviji Ervina Rustemagića započinje veliki serijal “Partizani”, rađen za nizozemskog izdavača Oberona iz Haarlema, za njihov strip-tjednik “Eppo”. Scenarij za pilot-epizodu napisao je, pogađate, Furtinger, sljedećih deset nastavaka radio je beogradski scenarist i književnik Đorđe Lebović, a Marcel Čukli i Ervin Rustemagić napisali su po jedan. Iako su za vrijeme Jugoslavije stripovi na temu NOB-a bili obilato prisutni u raznim zanatskim registrima, oni Andrije Maurovića, Ivice Bednjanca i Julesa smatraju se vrhuncem žanra. Štoviše, Julesovi “Partizani”, taj njegov najdugovječniji serijal objavljivan od 1975.- 1989.godine, bio je najveći inozemni uspjeh hrvatskog i jugoslavenskog stripa. Julesov realistični stil što u kvadratu stripa lukavo sugerira filmsku montažu, u “Partizanima” je našao savršenog partnera upravo suradnjom s Lebovićem- čije je pak ranije scenarističko iskustvo u filmovima “Most”(1969.) i “Walter brani Sarajevo” (1972.) Hajrudina Krvavca, u ovom serijalu pomoglo da taj arhetipski akcijsko-pustolovni žanr pretvori u ono što se bez dvojbe može smatrati autentično jugoslavenskim, antifašističkim stripom.

”Partizani” su, treba li naglasiti, bili izuzetno omiljeni kod domaće publike koja ih je, nakon inozemne publike, imala prilike čitati tek od 8. svibnja 1985. kada je u čast Dana oslobođenja Zagreba strip počeo izlaziti u “Vjesniku”. Popularnost tog stripa rasla je progresivno, uz dekadansu socijalizma. Pa i dalje i dublje, mnogo bliže suvremenosti o čemu svjedoči, primjerice, golem interes vrlo mlade publike na jednoj od posljednjih Julesovih izložbi što je otvorena baš na Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 2015., u Radničkoj galeriji. Pod naslovom jedne od epizoda “Partizani: Konvoj za El Shatt” ondje su bile izložene 44 originalne table iz II. epizode serijala, u tehnici tuša na papiru, dimenzija 51 puta 42,5 centimetara (danas su dio zbirke Mladena Novakovića), na kojima se puna, raskošna estetska kvaliteta Julesovog crteža uočava “bez anomalija tiska”, kako je okupljenima tom prilikom rekao autor koji je svoju profesionalnu mirovinu “otvorio” 1989.godine. Mirovina je Julesu bila drugačijeg “radnog tipa” od prethodnih desetljeća, jer je 1990-ih Jules zapravo prestao raditi na klasičnom stripu. “Dolaskom 1990-ih kad se urušilo jugoslavensko tržište, Jules se prestao crtački baviti stripom što je, po mom sudu, velika šteta”, kaže Veljko Krulčić koji se stripom na različite, publicističke i ogranizacijske načine bavi od tinejdžerskih dana. U pulskoj Istarskoj nakladi 1984. godine Krulčić je objavio antologiju “Hrvatski poslijeratni strip”, a negdje u to, zrelo doba 1980-ih, počelo je njegovo prijateljstvo s Julesom i njegovom suprugom Zdenkom koja mu je, do njene smrti 2008.godine, bila i dragocjena suradnica u crtačkom poslu. “Jules i njegova supruga živjeli su mirnim, urednim građanskim životom u najboljem smislu te riječi. A treba naglasiti da je Jules bio prvi naš autor koji je, iz svoga stana u centru Zagrebu, radio za velike europske i svjetske adrese stripa, to nije mala stvar”, govori Krulčić, ističući još da je prvi Julesov “kapitalac” kao priznanje domaće kulture bio “Grand Prix na prvom Salonu jugoslavenskog stripa” u Vinkovcima 1984. godine. Nagradu “Andrija Maurović” za životno djelo dobio je 2010. godine, Nagrada za životno djelo uručena mu je na 6. Salonu stripa u Vinkovcima (1996.), a Orden reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u promicanju hrvatske kulture dobio je 2001. godine. Julesov rad uvršten je i u svjetsku enciklopediju stripa jednog od najznačajnijih povjesničara stripa Mauricea Horna: i posve je nezahvalno licitirati u koliko je zemalja svijeta objavljen neki njegov strip. Reprinti klasika stripa su, globalno i blagotvorno, sve prisutniji, a digitalno okruženje samo pojačava radijus njihove literarne i vizualne kvalitete. Naposlijetku, pitanje o klasicima je uvijek zabavno. Što je, primjerice, odgovorio Jules na slično pitanje u razgovoru s Perom Zlatarom, urednikom “Plavog vjesnika”, negdje krajem 1960-ih? Zlatar: “Kad bi, u slučaju svjetske kataklizme, trebalo spašavati stripove, koji biste ponijeli sa sobom? Jules: “Svakako, prije ostalih, ‘Princa Valijanta” Kanađanina Fostera. Svaki detalj u tom stripu govori da ga je stvorila majstorska ruka’. Zlatar: “A od domaćih?” Jules: “Nemojte krivo shvatiti: “Kapetana Lešija” od Radilovića”.