Nije lako pomiriti trendove i tradiciju u jazzu. Slojevitost o kojoj je pisao Francis Scott Fitzgerald, ta čuda, ekscesi i satira dvadesetih godina prošlog stoljeća u tinjajućem boomu crossovera podgrijavaju senzualnost. Naslovnice albuma svojedobno su frustrirale muzikologa i kritičara Teda Gioiu - bile su posvete frizerima i stilistima. Predstavljale su zvijezde koje su prije svega umivene, lijepe, s nogama u prvom planu koje će umilno i seksi u barovima biti tek pozadinskom glazbom svijetu kapitala. Početkom dvijetisućitih tako su novi, otvoreniji odnos prema tradiciji utabale pijanistice s mikrofonom Norah Jones i Diana Krall, dok su u registru komornosti ostale pjevačice poput Patricije Barber, Madeleine Peyroux ili Karrin Allyson. Muški jazz s druge strane bio je zakopčan do grla u odijelu, savršeno ispeglan i prisutan sa svim dodacima (dovoljno je poslušati sad već veterana Harryja Connicka Jr., kojega će pratiti pjevači kalibra Michaela Bubléa). Monotoniju će razbiti pomaknuto kantautorstvo Jamieja Culluma. Skače po klaviru u trapericima, inzistirajući na živosti, prljavštini i posvećenosti unutar izvedbe. Avangardu i kontrakulturu bez obzira na različite vidove imitacije prošlosti zamijenio je zapravo jedan vid nostalgije i idealizacije.

Tvrdoglavoj idealizaciji ljubavi, ali i spremnosti na suočavanje sa žaljenjima skoro trideset godina prkosi diva na distanci, Diana Krall. Odrasla u malenom Nanaimu, u Britanskoj Kolumbiji na zapadu Kanade, od četvrte godine svira klavir. Stipendistica je uglednog Berkleeja, no nakon tri semestra pakira kufere te iz Bostona s 19 godina odlazi u Los Angeles. Debi ‘’Stepping Out’’ (Justin Time, 1993.) predstavlja je kao sramežljivu, ranjivu skladateljicu (‘’Jimme’’) naslonjenu na vokalne obrade velikana poput Dukea Ellingtona i Kinga Colea. Prvi veliki uspjeh dolazi s ‘’When I Look in Your Eyes’’ (Verve, 1999.) i radom sa stalnim producentima Tommyjem LiPumom, Johnnyjem Mandelom i Davidom Fosterom. Zauzima prvo mjesto na Billboardu (jazz), dok Porterova ‘’I’ve Got You Under My Skin’’ postaje jednim od jačih singlova. Idući album, ‘’The Look of Love’’ (Verve, 2001.) uspješno koketira s bossa novom te donosi iskrenost, neposrednost vokalistice koja će Gershwina osebujno i s lakoćom učiniti svojim. Zacrtan je put do velike američke pjesmarice s 1,6 milijuna prodanih albuma samo u SAD-u, zlatne i platinaste naklade, tri Grammyja i naramak pun nagrada Juno.

No tad se ohrabrena Costellom odlučuje za stranputicu s ‘’The Girl in the Other Room’’ (Verve, 2004.). Reakcije su podijeljene, a predrasude koje su je pratile tijekom najveće slave, one o zgodnoj plavuši za klavirom, lagano blijede jer Krall iz nesigurnosti i skrivanja 90-ih, u novom desetljeću dokazuje kako je itekako moguće prijeći put od rafinirane jazz pjevače do mainstream provokatorice. Lagano i hladno poput filmske Sarah Connor. ‘’Wallflower’’ (Verve, 2015.), koji radi s Fosterom i ‘’Turn Up the Quiet’’ (Verve, 2017.) s LiPumom potvrđuju kontrapunkt njezine zrelije faze gdje će se smjelo kretati od popa do tradicije te s kvartetom na koncertima oživljavati improvizacijama, ali i komentarima nekad monotone studijske verzije. Zadnji, 17. album dylanovski nazvan ‘’This Dream of You’’ (Verve, 2020.) uronjen je u gubitke. Nakon smrti roditelja, uzora poput Rosemary Clooney i basista Raya Browna, oproštaj s producentom LiPumom melankolično je i teško podvlačenje crte u životu umjetnika. Nema eksplozija. Trome, ravne tonove razbijaju tek ‘’Just Me, Just You’’ i bogata, romantična ‘’How Deep is the Ocean’’ Irvinga Berlina.

Samo je njoj bilo namijenjeno mjesto zatvaranja koncerta u Lisinskom. Nakon 13 godina i koncerta u Ciboni mnogo se toga promijenilo. Diana je ranjivija, iskrenija te i dalje zadimljena, zavodljiva vokala koji zaziva Julie London. Spontana i humorna, svjesna pogreške, ali i dugotrajne pauze. Emocije, osmijeh, gutljaji, stalna osvrtanja te izvrstan prateći trio - gitarist Anthony Wilson, bubnjar Karriem Riggins i Robert Hurst na kontrabasu - s tek plavom i crvenom izmjenom svjetala učinili su dvoranu intimnom poput predvorja slavnog hotela The Four Seasons (ako zamislimo da Rothko nije povukao murale). Nekadašnja lounge princeza ozbiljna je jazzistica. Nijedan detalj ne prepušta slučajnosti. Pogotovo kad je riječ o sredini koncerta gdje će ‘’A Case of You’’ od Joni Mitchell dobiti nove emocionalne slojeve. Vogue manirizam od nje je pokušao učiniti lutku. No nije se pretjerano zamarala. Sve ove godine uspjela je zadržati nivo posvećenosti i kvalitete koji je tek na prvi pogled sigurna, utabana staza. Skidati prašinu s velike pjesmarice kad je oko nas teror novog i smorana autotunea upućuje na to da je noir baršun nepristupačne uzvišenosti i glamura ipak privlačan. Čak i kad se jazz ponekad svede na uglancani Photoshop, a lobiji hotela na Instagram kulisu.