Nije lako pomiriti trendove i tradiciju u jazzu. Slojevitost o kojoj je pisao Francis Scott Fitzgerald, ta čuda, ekscesi i satira dvadesetih godina prošlog stoljeća u tinjajućem boomu crossovera podgrijavaju senzualnost. Naslovnice albuma svojedobno su frustrirale muzikologa i kritičara Teda Gioiu - bile su posvete frizerima i stilistima. Predstavljale su zvijezde koje su prije svega umivene, lijepe, s nogama u prvom planu koje će umilno i seksi u barovima biti tek pozadinskom glazbom svijetu kapitala. Početkom dvijetisućitih tako su novi, otvoreniji odnos prema tradiciji utabale pijanistice s mikrofonom Norah Jones i Diana Krall, dok su u registru komornosti ostale pjevačice poput Patricije Barber, Madeleine Peyroux ili Karrin Allyson. Muški jazz s druge strane bio je zakopčan do grla u odijelu, savršeno ispeglan i prisutan sa svim dodacima (dovoljno je poslušati sad već veterana Harryja Connicka Jr., kojega će pratiti pjevači kalibra Michaela Bubléa). Monotoniju će razbiti pomaknuto kantautorstvo Jamieja Culluma. Skače po klaviru u trapericima, inzistirajući na živosti, prljavštini i posvećenosti unutar izvedbe. Avangardu i kontrakulturu bez obzira na različite vidove imitacije prošlosti zamijenio je zapravo jedan vid nostalgije i idealizacije.
356
prikaza
Kad Vogue manirizam oblikuje lutku, a dobije baršunasti jazz noir
1/3
Samo je njoj bilo namijenjeno mjesto zatvaranja koncerta u Lisinskom. Nakon 13 godina i koncerta u Ciboni mnogo se toga promijenilo. Diana je ranjivija, iskrenija te i dalje zadimljena
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
