Kako novac vjernika baš uvijek završi u džepovima crkvenjaka
Kad ga zdravoseljački sročite, drugi zakon termodinamike kaže da će se nered u sustavu stalno povećavati ako ne uprežemo energiju izvana. Koliko god ona možda bila nezgodna za ego, zdrava i konstruktivna je prijeko potrebna razvoju ličnosti i vlastitom napretku. Posve je drugi par rukava što fanatični sljedbenici Boga i Hrvata (obavezno u ovoj kombinaciji) svaku kritiku izvana smatraju jugokomunističkim, soroševskim, masonskim i inim golovima iz zaleđa.
Koliko god to mnogi odbijali prihvatiti, istina je da postoji mnogo onih koji nisu skloni samokritičnom preispitivanju samih sebe, dok su istodobno spremni na kritički izraženo preispitivanje Katoličke crkve, Vlade RH, Josipa Pivarića na poziciji lijevog beka i ostalih “veličina”, koji ne mogu ni pojmiti da bi njih netko uopće mogao dovesti u pitanje.
No “kritičari” su tu i nerijetko imaju pravo. U posljednje se vrijeme aktualizirala tema o “naplaćivanju sakramenata” od strane “službenika” Katoličke crkve. Iako se Katolička crkva u RH službeno ograđuje i s pravom tvrdi da nešto takvo nije crkveni nauk, neosporna je činjenica da se novac iz džepa “običnih” vjernika neprestano transferira u džepove crkvenih “službenika”.
I Zakonik kanonskog prava izričito naglašava da se primjera radi mise za pokojnike ili pak neku drugu nakanu trebaju služiti i bez primanja priloga vjernika. “Prema potvrđenom običaju Crkve, svećeniku koji slavi ili koncelebrira misu dopušteno je primiti prilog kako bi misu namijenio na određenu nakanu. Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih” (945).
Kako ne bi došlo do zloporabe tog novca, u Zakoniku se jasno kaže da se mora ukloniti “čak i privid špekulantskog poslovanja ili trgovine”. Opće je poznato da svećenici ne žive od mane koja im svako jutro pada s neba u usta, ali oni isto tako dobivaju plaću koja, barem po mojem mišljenju, nije previše skromna za hrvatske prilike.
Smatram da je svakoga potrebno nagraditi za njegov rad, pa tako i svećenika, ali otvoreno je pitanje koliko je moralno tražiti određeni novac za neke sakramente, pogotovo ako su osigurani redovita plaća, krov nad glavom, izdašna sredstva od države te godišnje donacije od strane vjernika?
Treba pošteno reći da s jedne strane imamo one koji zaista žive skromno i od vjernika ne traže dodatne priloge, ali s druge strane imamo one koji su navikli živjeti na visokoj nozi pa izgubljeni kontakt sa stvarnošću kompenziraju naplaćivanjem metafizike. Darivanje svećenika je svojevrsni povijesno-kulturološki fenomen našeg podneblja.
Postoje, naime, pisana društvena pravila kojih se svi članovi društva trebaju pridržavati, a postoji i tzv. nepisani kodeks ponašanja. Problem se javlja kad se nepisani kodeks ukorijeni i toliko postane dijelom tradicije da ga ljudi počnu shvaćati kao obavezni zakon ili pisano pravilo, čije bi kršenje bilo ravno javnoj sramoti.
Mnogi ne žele biti baš oni koji će odstupiti od istog, jer tko će protiv “sela i običaja”? Ovdje je potrebna pastoralna osjetljivost pojedinih svećenika koji će procijeniti što je, a što nije prikladno.
Istina je da ta loša pastoralna praksa nije nauk Crkve, da to nije Crkva niti predstavlja Crkvu, ali isto tako je istina da ta loša praksa negativno utječe na evanđeosku i vjerodostojnost Crkve u očima ljudi te, što je najgore, odbija pojedince od Crkve.
No na stranu i ekonomija, ovdje mi više upada u oči što se mišljenje društva u kojemu živimo, zbog lagodnog života svećenika, približilo “opasnoj” granici izričite osude. Javnost će lako prihvatiti argument da u ovom slučaju nije riječ o Crkvi kao instituciji, nego o gramzivim pojedincima, no što je s preuzimanjem odgovornosti za postupke tih istih pojedinaca?
Najveći problem je u tome što organizacija tolerira loše pojedince, a ljudima je više dosta takvih skandala. Sjetimo se samo slučaja fra Šime Nimca. Nimac je kažnjen jer je lukavo prevario ili pokrao Katoličku crkvu.
I to ga je koštalo crkvene karijere. No da je imao samo ljubavnicu te “uzimao” redovito i manje, vjerojatno mu se ništa ne bi dogodilo. I takvi onda predstavljaju organizaciju i Isusov nauk, a s istim nemaju ništa zajedničko.
Zahvaljujući takvima, u drugi plan padaju mnogi svećenici koji su zaista oličenje potpunog altruizma, čestitosti i pozitivnih nastojanja. Sve u svemu, nije svaka kritika izvana nužno djelo antikrista, komunista i masona, nego upozorenje da nije sve onako kako bi trebalo biti.