Gerald G. May nije napisao knjigu za samopomoć niti udžbenik iz kontemplativne psihologije. Njegova knjiga ne čita se ni lako ni teško – što je često sjajna preporuka za čitanje, kao i ocjena autorova stila. “Psihologija volje” svojevrsni je vodič u hibridno područje psihologije i duhovnosti. U predgovoru autor piše da samo pomirenje volje i duha pruža nekakvu nadu za postizanje cjelovitosti. Upozorava da suvremeni svijet opasno riskira misleći da ljudska bića mogu ovladati svojom konačnom sudbinom isključivo snagom volje. Međutim, potrebno je nešto drugo; neki izvor nadahnuća, snage i mudrosti izvan onih koje omogućuje naša osobna volja. Potrebno nam je nešto, upozorava May, što može uravnotežiti našu samovolju voljnošću, “nešto što našu grubost može ublažiti ljubavlju”. On smatra da je to moguće pronaći u domeni duha. Ali nije lako spojiti duh i volju u modernom životu. Problem pomirenja volje i duha leži u tome da se volja odbija odreći svojih ambicija za apsolutnom moći; volja neprestano pokušava ovladati duhom. 
Autor nudi koncept kontemplativne psihologije, koja nije psihologija kontemplacije. Već je bilo, prema njegovu sudu, dovoljno pokušaja da se duhovno iskustvo objasni u psihološkim okvirima. Umjesto toga predlaže da svoje psihološko iskustvo razjasnimo u svjetlu duhovne spoznaje. U svojem “Uvodu u kontemplativnu psihologiju” izlaže njezine osnove, ali izriče i temeljni iskaz vlastite vjere. “Svaka istinski kontemplativna psihologija morala bi biti takva – neodjeljiva od srca”, piše May.  
Kontemplativna psihologija takav je pristup ljudskom iskustvu koji smatra da mudrost ovisi o potpunoj međusobnoj suradnji svih načina spoznavanja: promatranja, logičkog zaključivanja, bihevioralnog učenja i intuicije. Kontemplativna psihologija priznaje da je intuicija najčišći oblik spoznavanja i nastoji proširiti urođenu ljudsku sposobnost intuitivne percepcije. Cilj kontemplativne psihologije je spoznaja čovjekove esencijalne ukorijenjenosti u Bogu i povezanosti stvorenog svijeta. Njezina metoda, upozorava May, nije samovoljna kontrola nego voljno predavanje. Resursi joj leže u uspoređivanju modernih psiholoških shvaćanja s uvidima drevnih duhovnih tradicija i Istoka i Zapada. “A njezin je laboratorij mirnoća ljudskog uma u tišini”, zaključuje May. 
Kontemplativna psihologija nije puko dodavanje novih činjenica postojećem psihološkom znanju – njen cilj je promijeniti same korijene znanosti kakvu poznajemo. Bit kontemplativne duhovnosti, prema Mayu, voljnost su i hrabrost za otvaranje misteriju. Ovisnost o samovolji neprestano nas odvlači od izravnih, čistih iskustava svijesti, bitka i misterija. Ipak, povremeno se svakom ljudskom biću daruju dragocjeni trenuci u kojima samovolja prestaje. To su trenuci jedinstva. Svakako su misteriozni i neizbježno duhovni, upozorava May. 

Knjiga je strukturirana u 11 poglavlja, u kojima se raspravlja o voljnosti i samovolji, o temeljima kontemplativne psihologije, o iskustvu sjedinjenja – paradigmi za kontemplativnu duhovnost, o traganju; potrazi za ljubavlju, sjedinjenjem i bitkom, o strahu; slici o sebi i duhovnosti, o ljubavi kao odgovoru strahu, o energiji kao sjedinjujućoj sili, o napetosti, pozornosti i vezanosti, o dobru i zlu u jedinstvu i dvojnosti, o susretu sa zlom i naposljetku o tome kako biti putnik i pomagač. 
Osobito su zanimljiva Mayeva razmatranja o ljubavi kao odgovoru strahu. Kontemplativni pristup smatra da je ljubav uvijek dostupna i prisutna, ali je često nejasna ili izobličena do neprepoznatljivosti. On tvrdi da je sva ljudska ljubav dar od Boga i da kao takva ima podrijetlo u “agape”. Ljubav za koju se osjeća da ima ljudsko podrijetlo nikad nije bezuvjetna. Da bi se mogao izgoniti strah, potrebna je određena vrsta znanja bezuvjetnosti božanske ljubavi. Ljudska ljubav uspijeva samo djelomično umanjiti strah, jer uvijek postoji mogućnost da prestane. “Znanje” božanske ljubavi događa se samo u ozračju “neznanja”. Zaključak koji slijedi jest da duhovni tragaoci nikad ne mogu izići na zelenu granu sa strahom. Ne postoji način da se izbjegne strah tijekom duhovnog rasta. Olakšavajuća okolnost je to što se u atmosferi voljnosti iskustvo ljubavi i straha spajaju – ondje gdje naiđemo na užasan strah uvijek je dostupna božanska ljubav.
May završava svoja razmatranja u knjizi poglavljem koje pripovijeda o tome “kako biti putnik i pomagač”. Naime, kontemplativna tradicija smatra da nam je na duhovnom putovanju potrebna pomoć: pomagati drugima dio je toga da se bude putnik. Služba drugima istodobno je i sredstvo i cilj duhovnog rasta, a jedna od manifestacija ljubavi je njegovanje duhovnog rasta naših bližnjih. Klica predavanja je voljnost. Predavanje je davanje svoje osobne volje drugome. Posebna zanimljivost koju May nudi u svom objašnjenju predavanja je da taj “drugi” može biti bilo tko i bilo što: ideja, skupina, vođa, vjera, zemlja; dio nas – nagon, slika, privrženost. 
May u tom kontekstu završava svoju knjigu vrlo inspirativnim pozivom: premda se duhovna potraga prečesto čini osamljeničkim pothvatom, ta usamljenost dijelom je neizbježna jer su neke stvari “vječno zatvorene u privatnom prostoru između pojedinačne duše i Stvoritelja”. U tome postoji puno boli, ali May ističe da smo svi mi zajedno čak i u svojoj usamljenosti, jer je imamo svi. Svi čeznemo jedni za drugima i za onim istim vječno ljubećim Jednim, koje nas doziva, zaključuje May i svoju knjigu završava pozivom da sve to priznamo češće jedni drugima. Ova knjiga, koju je napisao vrstan psihijatar i pisac, sjajno je štivo za psihoterapeute različitih usmjerenja i pravaca, za psihijatre, studente psihologije, ali i mnogobrojne terapijske klijente i pacijente, kao i svakog čitatelja zainteresiranog za pitanja duha i duše, emocija i kontemplacije. Napisana je zanimljivo, inspirativno i poticajno, otvara važna pitanja ljudske egzistencije i potiče na dijalog. Osobito je korisna u ovom vremenu, koje je izazovno za ljudsku psihu na načine na koje May vjerojatno nije ni pomišljao. Knjiga nudi dimenzije koje su neophodne za aktualni trenutak: nadu i utjehu.