Komunistički bunkeri ostali skriveni u planinama u zabiti
Tijekom Hladnog rata albanske vojne snage gradile su tunele i podzemne baze koji su im trebale poslužiti u slučaju invazije, i bilo kakvog napada.
Za vrijeme vladavine Envera Hoxha, komunističkog vođe Albanije od 1944. do 1985. godine, pristup ovom području bio je zabranjen. Enver Hoxha, bio je komunistički vođa Albanije od 1944. do 1985. godine, a iako je vladao zemljom, nikad nije s mjesta državnog poglavara. Divio se Staljinu i bio je pristaša marksizma-lenjinizma. Hoxha, kao bivši partizan koji se borio protiv Nijemaca u 2. svjetskom ratu, vjerovao je kako neprijatelji sa istoka i zapada planiraju invaziju na ovu malu planinsku zemlju.
Naredio je pokretanje velikog programa izgradnje bunkera, koji bi omogućili Albancima da se bore iz široke mreže betonskih skrovišta. Tijekom tih borbi, Hoxha bi uz ostatak vladajuće elite, koordinirao otpor iz svog bunkera. Osim onih koji su bili namijenjeni za njegu zaštitu, poput bunkera nazvanog Objekt 0774 koji je danas turistička atrakcija, gradili su se i vojni bunkeri i baze.
Među njima najpoznatiji je Nacionalni park Karaburun-Sazan, zaštićeno je mjesto poznato po svojoj povijesnoj vrijednosti, uključujući i grad Orikum, ali i po bogatstvu divljine.
Osnovan 2010. godine, ovaj se park proteže na 125 km kvadratnih i obiluje rijetkim životinjskim svijetom, poput zlatnog čagalja do kornjača, dupina i kitova ulješura. Na tom poluotoku nema stalnih žitelja, zbog kamenitog tla i nedostatka pitke vode. Flora i fauna u ovom parku tako se razvija bez ikakvog utjecaja čovjeka, piše BBC.
Na poluotoku se tako nalazi vojna baza Pasha Liman u kojoj su bili smješteni brodovi albanske mornarice. I kao na mnogim drugim dijelovima poluotoka u prirodnim okruženjem gospodari beton. Oko plaža nalazi se niz bunkera.
Danas gotovo tri desetljeća nakon pada albanskog komunističkog režima, te građevine su zaboravljene i prepuštene vremenu. Osim bunkera tu je i niz drugih ostataka vojnih formacija. Novinari BBC-a koji su uz pomoć lokalnih vodiča razgledavali ovaj povijesni dio, na svom su putovanju po makadamskim putevima, dovoljnima tek za prolazak jednog automobila, susreli nekoliko pastira. Naime, samo njima je dozvoljen pristup parku. Za njih vrijeme je stalo, žive kao što su živjeli desetljećima ranije, a parkom prolaze na leđima magarca.
Vodič koji jako dobro poznaje ovaj dio, odveo ih je do stijene, s ulazom u ogromno sklonište u unutrašnjosti. Sada je to mjesto kojeg su nastanili šišmiši. Još dalje nalazila se dobro čuvana tajna, u dubini poluotoka bila je tajna topnička baza u kojoj su bile smještene sovjetske haubice, s pogledom na more i zaljev.
Na stijenama su izrezbareni dijelovi oružja i nacrtane njihove slike, a vjeruje se kako je to bio rad tadašnjih političkih zatvorenika.
Svaki od bunkera sadržavao je topničko oružje koje su trebali koristiti. Ekipa je bila na dužnosti 24 sata dnevno jer je komunistička Albanija strahovala od potencijalnog napada ne samo od strane NATO-a već i od susjedne im Jugoslavije, pa čak i svojih bivših saveznika Sovjetskog saveza, nakon što su prekinuli bliske odnose tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća. Albanija je svoje odnose s Jugoslavijom prekinula 1948. godine, sa Sovjetskim savezom 1961., a Kinom 1979. godine, i sve zbog percepcije zanemarivanja socijalističke dužnosti.
Na zidovima bunkera i dalje se nalaze slogani iz tog vremena, iako se više kritičari ne boje o takvim stvarima pisati. Unutar bunkera postoje još mjesta, zidovi na kojima se nalaze upute za korištenje oružja, namijenjene onima koji ih koriste. U jednom je bila uputa o pucanju na pokretnu metu, poput broda, a druga je pokazivala što bi trebali napraviti u slučaju nuklearnog napada. Živopisno je bio objašnjen način postavljanja mina izvan bunkera.
Ovi podsjetnici na izolacijsku povijest su u puno boljem stanju nego većina uništenih albanskih bunkera, u većoj mjeri zbog toga što su imali manji broj posjetitelja. Elton Caushi koji vodi ture po ostacima te komunističke prošlosti, nije imao ideju da je to ovdje.
Ovim povijesnim dijelom dobro je hodati uz pratnju stručnog vodiča, i s posebnim oprezom s obzirom na niz uputa za postavljanje mina. Dok im vodič pokazuje put, svaki korak težak je i spor.