Šest sati navečer velika je prekretnica u domu Mohammeda Masrija. To je trenutak kada, svakog drugog dana svakog drugog dana stan odlazi u mrak i tišinu - svjetla, ventilator, televizor, hladnjak, sve se gasi.

Sutradan u isto vrijeme sve se pali. I tako to funkcionira, pali-gasi, u ovom domu i većini drugih domova u Libanonu. Nacionalna električna mreža zemlje može opskrbiti samo polovicu potrebne struje, piše BBC. 

A to donosi muku vozaču Mohammedu, 73-godišnjem umirovljenom vozaču s kroničnom plućnom bolesti. On živi u drugom najvećem gradu zemlje, Tripoliju, sa svojom suprugom i pet kćeri.

- Ne mogu uključiti klima uređaj. Ne mogu zakuhati vodu. Ne mogu čak ni uključiti pumpu koja donosi vodu u moj stan - kaže on.

Libanonci moraju planirati sve svoje dnevne aktivnosti prema rasporedu pomračenja, odnosno gašenja struje. Tada se ne tuširaju, ne peru odjeću niti ne kupuju hranu - koju moraju stalno bacati jer im hladnjaci ne rade. 

Iako kriza energenta traje preko desetljeća, sada je šest milijuna Libanonaca reklo "dosta". Stalno opskrba energijom jedan je od glavnih zahtjeva neviđenog vala prosvjeda koji je pogodio zemlju u posljednja dva mjeseca. Na stotine tisuća ljudi izašli su na prosvjede te su prisilili vladu da podnese ostavku.

Tek što nije Tajni izraelski rat uzima sve više žrtava

Sumnjaju da nestašica struje odgovara mnogim političarima koji, kažu, imaju veze s privatnim operatorima proizvođača - ljudima koji profitiraju od neuspjeha državne mreže.

Državna elektroenergetska tvrtka EDL bila je jedna od glavnih meta njihovog bijesa. Mladi demonstranti kampirali su ispred njihovog sjedišta u središtu glavnog grada Bejruta.

- Ludo je pomisliti da smo u 2019. i da još uvijek imamo tri sata dnevno kad nema struje - kaže Lara Kais (33) koja je pomogla organizirati prosvjedni kamp. 

Netko na tome zarađuje

Ona pritom govori o situaciji u glavnom gradu, jer na drugim mjestima pomračenja traju i po 17 sati na dan. Manjak energije rezultat je nedovoljnog ulaganja u elektrane koje traje godinama.

A to je, dijelom, posljedica poteškoća u donošenju odluka o strateškom planiranju u glomaznom političkom sustavu Libana, gdje vlast mora dijeliti između glavnih vjerskih zajednica.

Prosvjednici žele demontirati taj sustav.

Većina Libanaca plaća dva računa za struju - jedan EDL-u, a drugi lokalnom vlasniku mreže. Prelaze na privatno napajanje kad nastupi nestanak. Tehnički gledano, pokretanje privatnih proizvođača je nezakonito. To znači da dobavljačima treba političko pokriće.

U Tripoliju su neki vlasnici električnih generatora bivši vođe "milicije" koji su branili svoje zajednice tijekom smrtonosnih sektaških sukoba između 2011. i 2014., kad su se pripadnici gradske sunitske muslimanske većine i alavitske manjinske zajednice borili jedni protiv drugih.

Chadi Nachabe, gradski vijećnik i bivši politički aktivist, kaže: "Nakon završetka sukoba, ljudi su imali dozvole za otvaranje privatne opskrbe električne energije koje su dobivali kroz dogovore ispod stola".

PROJEKT Što se dogodi kad siromašnima daš 7000 kuna? Oni su saznali

Kaže da su, zauzvrat, sigurnosne snage očekivale da će neki opskrbljivači strujom osigurati besplatnu električnu energiju nekim zajednicama kako bi osigurali njihovu odanost vladi na izborima.

No, velik broj ljudi dobiva besplatnu struju krađom. Procjenjuje se da je gotovo polovica energije EDL ukradena, što dodatno objašnjava nedostatak sredstava za ulaganje.

Robin Hood elektrike

Električari koji se hvale da su "Robin Hoodovi" specijalizirani su za ilegalne priključke. Oni napajaju struju iz zajednica u kojima su upaljena svjetla i preusmjeravaju je prema onima koji trpe pomračenja. 

Jedan od njih, Adam u Tripoliju kaže kako to radi samo ljude za koje smatra da su stvarno siromašni i ne mogu doći do struje nikako drugačije.

- Krađu, što to stvarno i jest, nam je nametnula država - ističe Adam.

U posebno siromašnim područjima, kao što je palestinski izbjeglički kamp Shatila u južnom Bejrutu, gotovo svi preživljavaju od ukradene struje. Svaka zgrada ukrašena je zamršenim prepletima žica u tom labirintu uskih ulica i pretrpanih kućica.

Bez kradljivaca Aissa Rashid danas ne bi bio živ. Naime, on pati od zatajenja pluća i može disati samo uz pomoć stroja koji mu dostavlja kisik kroz cijev pričvršćenu na nosnice. Aparat, naravno, radi na struju.

Kad službene opskrbe nestane, njegov život je ugrožen. Zbog toga obitelj prelazi na ilegalne priključke. Na iznimno skup generator prelaze samo i ako nestane i ukradene struje.

Nekoliko puta dnevno događaju se zastrašujući trenuci kada opskrba prelazi s jednog izvora na drugi - a Aissa, koja leži na sofi u dnevnoj sobi, odjednom se očajnički bori za dah.

- Preživljavamo s tjeskobom da se svaki trenutak može dogoditi nešto loše. To je zastrašujuće, a tako živimo već pet godina - kaže Aissov sin Issam.

Državna opskrba električnom energijom Shatile je posebno niska jer je jedan od glavnih kablova za napajanje polomljen. Ali to nije popravljeno zbog sektaških napetosti između različitih dijelova Bejruta.

I to, kažu mnogi prosvjednici, ilustrira sve što nije u redu s Libanonom. Svjetla se najvjerojatnije neće u potpunosti uključiti dok ne bude riješen čitav politički sustav zemlje.