Među filmofilima alergičnim na scenarije o istočnoeuropskim žrtvama tranzicije s lošom krvnom slikom često se citira sentenca Johna Forda o tome da filmovi služe za prikazivanje u kinima, a poruke se šalju poštom. Višestruki dobitnik Oscara za režiju rekao je to prije Netflixa i e-maila, HBO-a i WhatsAppa, ali to što su se načini slanja poruka i mjesta za gledanje filmova promijenili ne znači da su se filmovi prestali raditi za publiku i počeli snimati za dodatnu nastavu iz povijesti. E upravo jedan takav, namijenjen nastavi, Srbija je odabrala kao svoga kandidata za nagradu Oscar, prethodno ga masno platila i sad, u malobrojnom društvu zainteresiranih, promatra neuspjeh u izravnom prijenosu.

Predrag Antonijević, režiser s holivudskim iskustvom, te Nataša Drakulić, scenaristica i Ličanka izbjegla iz Hrvatske u kolovozu 1995., potpisuju film “Dara iz Jasenovca”, od kojeg je, mnogo više službeno-politički nego filmsko-artistički, Beograd očekivao da, nevažno kojim redom, zabetonira višestruko uvećani broj žrtava ustaškog logora, da cijelom svijetu i poznatom dijelu svemira pokaže tko su pravednici među balkanskim narodima i, naravno, pojasni kontekst koji je, gotovo pola stoljeća od nestanka NDH-a, doveo do “nastavka” Drugog svjetskog rata - niza sukoba u kojima, kao, Srbija nije sudjelovala, što ne znači da nema potrebu svoje sudjelovanje opravdati i financiranjem kvazipovijesne lekcije prepričane filmskim jezikom.

Riječ projekt u ovdašnjoj se filmskoj industriji koristi prečesto, do granice iritacije. “Dara iz Jasenovca” ostala je, međutim, samo to: državni, milijunima eura plaćeni propagandni projekt koji je trebao postići svašta, a nije uspio ništa. Osim ako se uspjehom ne smatra kritičarski masakr, blokiranje ocjenjivanja na IMDb-u i održavanje narativa o najmanje 700.000 ubijenih u Jasenovcu, baš kao da karakter NDH ovisi o broju žrtava a ne o biti te fašističke (zlo)tvorevine.