Zagrebački nakladnik Hangar 7, specijaliziran za znanstvenofantastičnu literaturu, objavio je ovih dana prvi dio opsežnog romana “Led” poljskog ZF autora Jaceka Dukaja. Roman je s poljskog preveo Adrian Cvitanović. Ovo je, koliko mi je poznato, prvi prijevod ovog autora na hrvatski. Radi se o njegovu najpoznatijem djelu, od 11 knjiga koliko je do sada objavio. Dukaj je rođen 1974. godine u Tarnowu i najnagrađivaniji je suvremeni poljski ZF autor. A to u zemlji Stanislawa Lema ima i posebno značenje, uključujući i čitateljska očekivanja, jer su istočnoeuropski ZF autori, poput Čapeka, braće Arkadija i Borisa Strugackog ili Lema, unijeli u ovaj žanr određenu dozu svježine i prebrisali, prije svega svojim književnim angažmanom, granice između “ozbiljne” i ZF literature. Tu treba spomenuti i autore poput Jevgenija Zamjatina, autora romana “Mi”, jednog od najcjenjenijih distopijskih romana uopće, bez obzira na to što je objavljen prije više od stotinu godina, ili Vladimira Nabokova, autora “Poziva na smaknuće”, distopijskog romana nepatvorene kafkijanske atmosfere. Roman “Led” nesumnjivo spada u sličnu skupinu romana, koji se na neki način nastavljaju na Lema, a osvojio je, uz to, i tri važne književne nagrade, među kojima i Nagradu Europske unije za književnost. Po Dukajevu romanu “Starost aksolotla” (ugroženi vodozemac u slatkim vodama Meksika i južnog dijela Sjeverne Amerike) Netflix je snimio dvije serije.

”Led” je gotovo nemoguće jednoznačno žanrovski odrediti. Spada u poseban podžanr ZF proze, u romane čija se radnja odvija u alternativnoj distopijskoj povijesti, s tim da ne treba zanemariti i prisutne elemente krimića, trilera, vesterna, pa čak i pikarskog romana. Temeljni roman ovog podžanra je roman Philipa K. Dicka “Čovjek u visokom dvorcu”, čija se radnja odvija u Americi pod hipotetskom pretpostavkom da su nacisti izišli iz Drugog svjetskog rata kao pobjednici, dok je sama Amerika podijeljena na interesne zone između nacističke Njemačke i Japana. S ovih prostora treba posebno izdvojiti roman srpskog pisca Marka Vidojkovića “E baš vam hvala” iz 2017. godine. U Vidojkovićevoj alternativnoj povijesti, na prostorima bivše Jugoslavije, nije se 90-ih dogodio rat, nego tehnološki visoko razvijenom Jugoslavijom vladaju vojna hunta i tajne službe.

Radnja romana “Led” započinje u Varšavi 1924. godine, i to jednom kafkijanskom rečenicom: “Dana 14. srpnja 1924. godine, kad su po mene došli činovnici Ministarstva zime, uvečer istoga dana, uoči Siberijade, počeo sam sumnjati u vlastito postojanje”. Ono što je važno naglasiti je to da pored alternativne povijesti, Dukaj uvodi u radnju i elemente alternativne logike i fizike. Prvi svjetski rat se uopće nije dogodio. Poljska je dio Ruskog Carstva koje vodi car Nikola II. Aleksandrovič i graniči se s Austrougarskom Monarhijom, na čijem je čelu Franjo Ferdinand. Oktobarska revolucija se također nije dogodila. Dukaj na jednome mjestu, usput, spominje propalog revolucionara Lenjina, koji se odao ganjanju medicinskih sestara po švicarskim lječilištima. Poljskom i Ruskim Carstvom u cjelini vlada vječita zima, dok se “Led”, u ovoj zastrašujućoj distopiji, nastavlja širiti i na preostale dijelove svijeta.

Za događaj koji je “preusmjerio povijest”, Dukaj uzima takozvanu Tungusku eksploziju koja se dogodila 1908. godine u središnjem Sibiru, događaj koji ni do danas nije do kraja razjašnjen, kad je, najvjerojatnije, došlo do udara asteroida goleme snage, reda veličine od oko tisuću atomskih bombi koje su pale na Hirošimu i Nagasaki. Asteroid je bio sačinjen od rijetkog, izmišljenog minerala tungetita, koji ima posebna svojstva koja su u suprotnosti s prirodnim zakonima, ponajprije s Drugim zakonom termodinamike. Dukaj zapravo varira motiv reverzibilne entropije. Pri udaru čekića o tungetit, njegova se temperatura, umjesto da raste, snižava, dok neki od izotopa tungetita emitiraju valove hladnoće, tako da možemo govoriti i o reverzibilnoj nuklearnoj reakciji. Jedan motiv koji je po svojoj inovativnosti dostojan jednog Philipa K. Dicka i koji fatalno utječe na ljudsku psihu. Drugi važan mineral, nastao pod utjecajem “Leda”, takozvano je zimoljezo, hladno željezo, materijal izvanrednih fizikalnih svojstava čije se karakteristike ne mijenjaju ni na izrazito niskim temperaturama, što dovodi do toga da rubni dijelovi Sibira postaju industrijsko središte svijeta, sa svemoćnom korporacijom “Sibirhladoželjodruga”, koja ima monopol na proizvodnju zimoljeza i tungetita, zbog čega dolazi do trinaestogodišnjeg rata između Japana i Rusije. U Sibir sa svih strana pristižu avanturisti, gdje vladaju bezakonje i nasilje, što Dukaj na jednome mjestu uspoređuje sa “zlatnom groznicom” u Kaliforniji iz druge polovine 19. stoljeća. Ovdje, dakle, možemo govoriti o nekoj vrsti mitološkog Divljeg istoka.

Ruskim i poljskim gradovima širi se jedan poguban fenomen koji je krenuo iz Sibira, s nalazišta tungetita. Radi se o takozvanim “promrzlima”, nekoj vrsti astralnih bića, svojevrsnih “anđela mraza”, koji su prijetnja opstanku civilizacije. Između “promrzlih” i ljudi ne postoji nikakva komunikacija. “Promrzli” žive u gnijezdima od ledenih siga visoko iznad gradskih ulica. Sve što “promrzli” dotaknu u trenutku se pretvara u vječiti led. Za njih također ne vrijede prirodni zakoni i logika. “Promrzli” nisu ni živi ni mrtvi. Tu dvoznačnu logiku jedan lik iz romana objašnjava na sljedeći način: “Osim postojanja i nepostojanja uistinu postoji i treća mogućnost, kao što i osim činjenice da je svjetiljka živi organizam i toga da je svjetiljka neživi organizam, postoji i treća mogućnost, da svjetiljka uopće nije organizam”.

Glavni lik romana je Benedikt Gieroslawski, vrhunski matematičar i nepopravljivi kockar, koji surađuje s Alfredom Tarskim, poznatim poljskim matematičarem i logičarem, koji se bavio filozofijom jezika i višeznačnošću logike. Službenici Ministarstva zime prisile Gieroslawskog da krene u Sibir, u Irkutsku oblast, kako bi pronašao svog izgubljenog oca Filipa, poljskog revolucionara, koji živi tamo i za kojega se vjeruje da je jedina osoba na svijetu koja može komunicirati s “promrzlima”. Veći dio prvog dijela romana odvija se u vlaku koji se kreće Transsibirskom željeznicom. Putnici u vlaku gotovo svi odreda imaju dvostruke identitete, te pripadaju svim političkim skupinama koje se bore za vlast u Rusiji: “otopljenicima”, “zaleđenicima” ili “martinistima”, vjerskim misticima čiji je osnivač famozni Grigorij Rasputin. Politička slika Rusije potpuno je izmijenjena, ali po mišljenju jednog od likova ništa se zapravo nije promijenilo: “Ruski mesijanizam zahvatio je i narodnjake i socijaliste i anarhiste, sve političke struje i ideje u Rusiji proizlaze iz mističnih vrela - zašto bi trebalo biti drugačije sa zaleđenicima i otopljenicima?”.

Tu su, naravno, i agenti Ohrane, tajne ruske carske službe. U vlaku se događa niz tajanstvenih sabotaža, napada, atentata... U ovom dijelu roman podsjeća pomalo na satiričnu verziju “Ubojstva u Orient Expressu” Agathe Christie, što jedan od likova na jednome mjestu u romanu i izrijekom kaže. Jedan od glavnih likova romana je i Nikola Tesla, koji putuje u Sibir po nalogu cara Nikole II., kojega je caru preporučio ni manje ni više nego Mark Twain, Teslin glavni promotor u Europi. U vlaku se nalazi i poseban vagon u kojemu se nalaze uređaji koje je Tesla konstruirao, a koji bi trebali spriječiti širenje “Leda”.

Dukaj je u jednom intervjuu kao svoj glavni cilj pri pisanju ovoga romana naveo to da je želio napisati roman o “filozofiji povijesti”. U “Ledu” je jako mnogo dijelova koji se bave ruskom poviješću, odnosno poviješću ruske autokracije. “Hm, stvar je u tome da Rusija ionako ne zna voditi ni pobijediti u ratu! (...) Nije nikad ni znala! Ne zna i kvit. Riječ je o iznimno neobičnom historijskom fenomenu”, kaže na jednome mjestu jedan od likova iz romana. Također, u vlaku koji beskrajno dugo putuje prema Sibiru vode se i razgovori o religiji. Tu treba izdvojiti onaj u kojemu se govori o biblijskom Abrahamovu žrtvovanju sina Izaka: “Bog je znao što treba zapovjediti u kušnji. I što čini Abraham? Ni ne trepnuvši je krenuo ubiti sina! To bi trebao biti uzor? Uzor čemu, pitam se! Što će nam takva pripovijest?”. Pripovijest o Abrahamu i Izaku je svojevrsna poveznica između autoritarnog karaktera ruskih vlastodržaca kroz povijest i religijskih dogmi te se objašnjava isključivo “slijepom odanošću”, iz čega slijedi kako je Bog zapravo autokrat. Benedikt Gieroslawski u ovom kontekstu predstavlja neku vrstu distopijskog Izaka te neodoljivo podsjeća na glavnog lika Nabokovljeva “Poziva na smaknuće”, distopije koja je, među ostalim, i svojevrsna parabola o Izaku smještena u sumorni kafkijanski svijet budućnosti.

Iako se radi tek o prvom dijelu romana, koji završava Benediktovim dolaskom u Irkutsku oblast, bez ikakve dileme se može reći da se radi o sjajnom romanu, kako je Dukaj zapravo samo provizorno smjestio vrhunsku književnost u ZF matricu, što je pomalo atipično za glavne tokove svjetske ZF scene, ali ne i za onu poljsku, čime se ovaj autor pokazuje kao dostojan nastavljač djela Stanislawa Lema, što je, barem iz moje perspektive, veliki kompliment.