Lepa Svetozara Radić imala je samo 15 godina kada su nacističke snage 1941. godine napale Jugoslaviju. Iako mlada, ova djevojka bila je dovoljno hrabra da sudjeluje u borbi protiv okupatora. Tu borbu nije preživjela, pogubljena je sa samo 17 godina. 

Drugi svjetski rat na području Jugoslavije započeo je 6. travnja 1941. godine. Napad udruženih sila Osovine bio je dio početka velike  Hitlerove akcije, poznate pod nazivom Operacija Barbarossa, kojoj je cilj bio pokoriti Sovjetski savez. Nakon kratkog napada jugoslavenske vojne snage su poražene, nakon čega su sile Osovine (Njemačka, Italija, Japan)  podijelile Jugoslaviju.

No njihova pobjeda nije bila potpuna. I dok su Nijemci imali čvrstu kontrolu nad cestama i gradovima, nisu mogli kontrolirati udaljene, planinske regije zemlje u kojima su se organizirali partizanske jedinice pokreta otpora. Njihov vođa bio je Josip Broz Tito, vođa komunističke partije. Njihov je cilj bio svrgnuti vlast sila Osovine i utemeljiti neovisnu socijalističku Jugoslaviju. 

Mlada Lepa Radić priključila se toj borbi u krajem 1941. godine. 

Strogo povjerljivo Tajni dokumenti: Kako su zaratili četnici i partizani

Rođena je 19. prosinca 1925. godine u selu Gašnici, u blizini Bosanske Gradiške. Lepa je završila zanatsku školu u Gradišci. Bila je aktivna u Savezu komunističke omladine Jugoslavije i član Komunističke partije Jugoslavije od 1941. godine. Njezina obitelj bila je radnička obitelj, a njezini stričevi Vladeta i Voja Radić, te otac Svetozar partizanskom pokretu priključili su se 1941. godine. 

Zbog takvog djelovanja obitelj su u studenom te iste godine uhitile ustaše. No nakon nekoliko tjedana u pritvoru, pobjegli su uz pomoć partizana. Ona i njezina sestra Dara, i službeno su se priključile pokretu. Borila se u Grbavačkoj četi kozarskog odreda.

Volontirala je na prvim linijama i pomagala u transportu ranjenih i njihovom bijegu od napada i vojnika. No njezina hrabrost dovela ju je do njezinog kraja.  Bila je u ambulanti drugog krajiškog odreda najmlađa bolničarka. 

U srpnju 1942. godine, kada je počela velika bitka za Kozaru, Lepa je prošla kroz neprijateljski obruč sa jednim bataljonom i našla se u Podgrmeču. U toj bici poginuli su joj otac Svetozar i stric Vladeta, a jedini brat Milan, još dijete, odveden je u Jasenovac odakle se nikada nije ni vratio.

U veljači 1943. godine zarobljena je tijekom organizacije akcije spašavanja oko 150 žena i djece koji su bježali po dubokom snijegu pred vojskom okupatora. Pokušala je pobjeći pucajući na nacističke snage, no nije uspjela, iz svega što je imala, puške i pištolja. Nakon što su ju uhvatili osudili su ju na smrt vješanjem. Tri dana prije vješanja držali su ju u izolaciji i mučili kako bi iz nje izvukli informacije o partizanima. Ni tada a ni u trenucima netom prije pogubljenja nije ništa rekla, nije otkrila svoje drugove. 

8. veljače 1943. godine dovedena je na vješala pred oči javnosti. Nekoliko trenutaka prije nego su joj stavili omču oko vrata, ponudili su joj pomilovanje ako kaže imena svojih suboraca. Umjesto odgovora, rekla je:

"Nisam izdajica svojih ljudi. Oni koje tražite otkrit će se sami u trenucima kada će uništavati sve vas, zločince, do posljednje čovjeka". 

Njezine riječi bile su i:  "Živjela komunistička partija i partizani. Bori se narode za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke".

Nakon toga obješena je u Bosanskoj Krupi. Sahranjena je na to mjestu, gdje je danas skromni spomenik. Naslijeđe njezine hrabrosti i borbe živi i dalje. Bial je najmlađi ratni heroj iz Potkozarja a narodnim herojem proglašena je krajem prosinca 1951. godine.