Kako smo u ranijim nastavcima feljtona opisali, između partizana i četnika su od samih početaka borbi vladale velike napetosti s obje strane. Dok su partizani u duhu pravih revolucionara tražili ustanak i to odmah, četnici su tražili odgodu djelovanja dok ne bi Nijemci izgubili od Sovjeta na istočnom frontu.
Kasnije će se ispostaviti da su četnici samo čekali da vide tko će pobijediti i nisu dugo razmišljali da se priklone nacistima dok se činilo da ih ništa ne može zaustaviti. Dragoljub Mihailović je bio savršeno spreman sjediti na dva stolca što dokazuju i pregovori jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu s Britancima dok je Draža pregovarao s njemačkim predstavnicima. Negdje sredinom studenog u selu Divcima Draža je vodio pregovore s njemačkim predstavnikom Georgom Kislom, i obećao mu da će četnici voditi borbu protiv partizana a neće pružati otpor njemačkim trupama.
Nekoliko dana kasnije Titovim proglasom obaviješteni partizani u Hrvatskoj da su četnici Draže Mihailovića krenuli u otvoreni sukob s partizanima. 16. studenog 1941. zabilježen je jedan od prvih zločina četnika nad zarobljenim partizanima. Kako donosi Borba od 18.11. te godine:
"Nečuven zločin dogodio se nedaleko od Kosjerića. Zločin koji ne zaostaje nimalo za odvratnim zvjerstvima koje je okupator činio po Mačvi, u Kragujevcu i drugim našim mjestima. Prilikom općeg ravnogorskog napada na Užice, jedno njihovo odjeljenje dobilo je nalog da napadne na Karan. Taj je napad izvršen na mučki način. Ravnogorci su razoružali jedan dio partizana, a zatim su počeli hvatati po varošici sve koji su sudjelovali u narodno-oslobodilačkoj borbi, koji su pomagali partizanima. Tako su nakupili preko 80 ljudi. Tom prlikom su zadržali i uhvatili dva kurira koji su išli prema valjevskom frontu, gdje su Nijemci pokušali prodor prema Užicu. Sve pohvatane partizane i njihove prijatelje, te zvijeri u ljudskom obliku potjerale su u pravcu Ravne Gore. Krenulo je preko 20 naoružanih ravnogoraca, a na čelu im je bio jedan starac od 60 godina koji je određen za sprovodnika. Usput se prema partizanima postupalo strahovito. Za najmanju riječ udarani su kundacima. Kada je povorka odmakla, stigao ih je ravnogorac-žandarm Ajdačić. On je prišao partizanima i odabrao devet osoba.
Maksima Markovića, zemljoradnika iz Kosjerića, Dragoslava Markovića, kamenoresca iz Kosjerića, Milivoja Kevića, veterinara, izbjeglicu iz Hrvatske, Svetozara Poznanovića, radnika iz Kosjerića, Jelenu Subić-Gmizović, narodnu učiteljicu iz Sječe Reke, Milevu Kosovac, narodnu učiteljicu iz Taora, Prvoslava Gmizovića, suca iz Užica, kurira iz Valjeva »Eru« Joksimovića i još jedno lice čije se ime nije moglo utvrditi.
Rekao im je da ih vodi na saslušanju, a poveo ih je u klisuru Ridova kraj sela Skakavca. Tamo su ih zvjerski mučili. Partizani su premlaćivani kundacima, živima su vađene oči, paljena im je vatra po tijelu. Obje drugarice su bile silovane, a zatim izbodene bajunetima."
Osim ubijanja nižerangiranih partizana i civila, Dražini četnici su ubili i zapovjednika 1. šumadijskog odreda Milana Blagojevića Španca. On je, kako mu i nadimak govori, bio aktivni sudionik španjolskog građanskog rata i iskusni vojnik. Blagojevića su četnici skinuli s vlaka u povratku iz Užica, mučili i ubili. Poslije rata je proglašen narodnim herojem, a prema njemu i dalje nosi ime tvornica štednjaka iz Smedereva.
Četnici su predavali zarobljene partizane Nijemcima, a cijelo to vrijeme je kraljevska vlada u Londonu pregovarala sa saveznicima i nagovarala Sovjete da tjeraju partizane na potčinjavanje Mihailoviću. Četnički diplomatski rat imao je i određenih uspjeha pa je krajem 1941. godine dogovoreno da će Britanci dati četnicima nekoliko radio stanica, stotine tona ratnog materijala i određenu količinu novca. Tijekom 1942. nastavljena je slična suradnja četnika sa svima, ali je svima postajalo jasno tko pobjeđuje na prostoru Jugoslavije.
Početkom 1943. je britanski časnik za vezu Duane Hudson izjavio da su dvije trećine boraca protiv Nijemaca i Talijana partizani dok su ostatak četnici. Kad je Mihailović održao ogorčenu tiradu protiv Engleza, a te informacije su dospjele od šefa britanske vojne misije, bilo je jasno kome će saveznici pomoći u budućnosti. "Englezi se bezosjećajno bore u Jugoslaviji do posljednjeg Srbina. On, M., neće nikada pristati na »ovu sramnu trgovinu tipičnu po englesku tradicionalnu perfidiju«. Oružjem koje je do sada primio od Britanaca on ne bi mogao naoružati ni 200 ljudi", stoji u strogo povjerljivim dokumentima Williama Baileyja, šefa britanske vojne misije.
Baileyjeva depeša poslana tajnim kanalima dalje piše: "Njegovi (Dražini) neredovni neprijatelji su: partizani, ustaše, muslimani i Hrvati. Kada bude svršio s njima on će se obrnuti protiv Nijemaca i Talijana; zatim će uspostaviti svoju vlastitu iskrenu demokraciju u Jugoslaviji bez ikakve zahvalnosti prema zapadnim silama, čija se cinička hipokrizija pokazuje u odbijanju da se stave na njegovu stranu protiv partizana."
S vremenom je postalo jasno da Mihailović uopće ne želi borbu protiv Nijemaca, a da su Titovi partizani pravi predstavnici antifašističkog otpora pa su i Britanci morali, barem privremeno, staviti sa strane svoju mržnju prema komunistima i pružiti vojnu pomoć Titu.
