Liječnici koji odlaze iz Hrvatske: Mladi najbolji, humani...
Čovjek, kad ide u bolnicu na operaciju, uvijek ima neku dozu straha i pun je crnih misli kako će sve to loše za njega završiti. Posebice kad je već u šestom desetljeću života, a nikad prije toga nije imao nikakvog iskustva, ali je zato pun spoznaja koje je čuo od drugih ljudi. To je bilo prije tri godine - u dobi od 62 godine došao sam u jednu zagrebačku kliniku na operativni zahvat na srcu.
Prestrašen i stisnut poput zeca kad ispred sebe u kavezu ugleda udava, tako sam se i ja skvrčio u krevetu bolničke sobe koju sam dijelio s dvojicom mlađih cimera. Iz razmišljanja me prenu otvaranje vrata, i tad ugledam mladu ženu koja je gotovo klizila podom i uputila se ravno prema meni.
Zbog njezine mladosti pomislio sam da se radi o sestri, koja je u jednoj ruci nosila neke papire i, došavši do kreveta sjela je na njega, i prije nego sam se snašao, žena za koju sam procijenio da nema ni 30 godina odložila je papire na stolić, što sam pratio pogledom i vidio da se radi o nalazima.
Nisam ni osjetio da je krevet zadrhtao kad je sjela uz mene, te me jednom rukom uhvatila za moju desnu ruku koja je ležala uz tijelo, a drugom me nježnim pritiskom na rame spriječila da se podignem. Potom je i drugu ruku spustila na moju, koja se sad našla između njezinih dlanova, koji su bili meki poput latice. Uskoro sam sreo njezin pogled. Pogled koji me očarao, jer davno nisam vidio toliko topline u nečijim očima. Glasom koji me podsjetio na majčin iz djetinjstva nježno mi je, onako kako samo brižne majke znadu govoriti bolesnom djetetu, kazala:
"Nalazi vam baš nisu sjajni, ali ništa se ne brinite, budemo ponovili pretrage. U mokraći su pronađeni tragovi krvi, koji mogu upućivati na svašta, ali i na ništa", ton njezina glasa me umirio.
Tad sam pomislio da je sve bezazleno. Odnosno, kao da se radi o nekoj nebitnoj stvari koja se ne odnosi na mene, dok me cijelo vrijeme milovala očima. Nisam mogao izdržati taj "majčin" pogled. Pogled pun ljubavi, nade, strepnje i topline, dok mi je objašnjavala da nalaz može govoriti kako imam neku zloćudnu bolest, ali da je najvjerojatnije posrijedi nešto drugo, sasvim bezazleno. Glasnijim tonom je ponovila da se vjerojatno radi o bubrežnom kamencu, koji je malo zaderao kanal i tako su se pojavili tragovi krvi.
Dok mi je objašnjavala da to nije rijetka pojava, u glavi su mi se počele izmjenjivati slike pacijenata koji leže na onkologiji. Kao da mi je čitala misli, podigla je lijevu ruku i pogladila me po licu, uz riječi ohrabrenja, da ne mislim na najgore, jer zloćudne se bolesti na drugi način manifestiraju.
Iako su njezine riječi dopirale iz neke daljine, ostavljale su dojam osobe koja sve zna o meni. Tad sam je obuhvatio pogledom i shvatio da se radi o mladoj liječnici. Mislio sam da je na stažu. Pitao sam je odakle joj spoznaja da ljudi koji imaju karcinom izgledaju drukčije. Na tren se u njezinim očima pojavi neka sjena, a pogled je spustila s mojih očiju i tiho mi rekla.
"Znam puno o karcinomu, jer se meni bliska osoba nosila s njim", izgovorila je tonom u kojemu se nije osjećao prijekor zbog mog pitanja. Ponovno je spustila ruku na moje lice. Lice čovjeka koji bi joj mogao biti gotovo djed, i rekla da će se pretrage ponoviti i sve će izaći na dobro.
Jutro sam jedva dočekao jer mi san nije dolazio, a tjeralo ga je i razmišljanje o mladoj ženi kojoj nisam ni ime zapamtio, a koja je uz moje uzglavlje sjedila nepunih pola sata, ali i strah što će donijeti nova analiza krvi. U strahu sam molio Boga da mi bude na pomoći. Oko podneva ponovno sam na vratima, s kojih sam rijetko skidao pogled, ugledao doktoricu. Ulazila je širokog osmijeha i kazala da je pogodila, jer nemam nikakvu zloćudnu bolest.
Opet je sjela do mene, uhvatila me za ruku, a drugom pomilovala po licu, uz riječi da mi ni maskara kakvu upotrebljavaju u filmskom svijetu ne bi sakrila da je iza mene besana noć. Nisam mogao izdržati i, ne razmišljajući, upitao sam ju je li netko iz obitelji bolovao od karcinoma. Doista neumjesno pitanje, ali kako kineska poslovica kaže, tri se stvari ne mogu povući. Uz ispaljenu strijelu, propuštenu priliku, to je i izgovorena riječ. Skrenuo sam pogled s njenog lica, napeto čekajući odgovor na moje blesavo pitanje.
Nije odgovorila na pitanje nego je rekla da se odmorim i pripremim za operaciju, polagano se pridižući s kreveta uz riječi da će navratiti nakon operacije kad se vratim na odjel. Operacija je sjajno prošla i nakon izlaska iz intenzivne našao sam se ponovno u sobi, ali s malo izmijenjenim sastavom. Jedan cimer je, dok sam ja ležao pod narkozom, otišao, a na krevet je došao veseli mladić pun pitanja. Nakon što sam primio terapiju koja mi je smanjila bol, ubrzo sam iscrpljen zaspao.
Kad sam se probudio, novi cimer mi je odmah ispričao kako je nekoliko puta navraćala do kreveta neka mlada doktorica i pipala mi čelo te gledala listu. Upitao me je li mi to rođakinja, jer osim nje drugi liječnik nije dolazio, a ona se svaki put zadržala koju minutu pokraj mene. Da izbjegnem dodatna pitanja, kazao sam da se poznajem s njezinim roditeljima. Negdje predvečer ponovno je navratila i tad sam je šapatom zapitao za ime, kako moj novi cimer ne bi čuo da ne znam ime kćeri s čijim sam roditeljima prijatelj.
"Maja, ja sam Maja i nemojte mi govoriti 'vi' jer sam upola mlađa od vas."
Pristao sam pod uvjetom da i ona mene zove po imenu, što je ona odbila, ali mi je cimer pomogao, kazavši kako sam sretan što o meni vodi brigu kćer poznanika.
"Da, on je uvijek bio drag gost i stoga moram o njemu posebno voditi računa", obratila se mojem cimeru, ali sam u glasu osjetio neko lagano podrhtavanje.
Gotovo neprimjetno me nešto 'poklopilo' poput grude snijega koja padne s drveta za vrat. Nije se dugo zadržala. Kazala je da je vrijeme kad mora otići po sestru. Nisam postavljao pitanja, a ona mi je mahnula i nestala onako kako je i ušla u sobu, ostavljajući iza sebe neku toplinu kojom čovjeka dovodi u mirne vode. Drugi dan je opet došla poslijepodne kazavši kako joj je završila smjena te je došla da me podigne iz kreveta jer joj je odjelna sestra rekla da baš i nisam za neku suradnju.
"Moraš hodati. To nije zamolba već ti to govorim kao liječnica, a uz to je tvoj brbljavi cimer razglasio da me poznaješ od djetinjstva, pa stoga moram o tebi voditi više skrbi nego o drugima", obratila mi se lepršavim tonom uz smiješak.
Pomogla mi je da se podignem i uzela me ispod ruke i krenuli smo u laganu šetnju hodnikom. Dok sam vukao noge kao da glancam pod, rekla mi je kako moram napraviti barem 20-ak koraka. Odjednom me iznenadila rekavši da bi me upoznala sa sestrom, po koju ide nakon posla. Dok sam razmišljao ide li njezina sestra u osnovnu ili srednju školu, ona mi je sama dala odgovor koji me iznenadio.
Marija ima Downov sindrom. Nisam nikad bio u društvu osobe poput njezine sestre, koja boluje od Downova sindroma, ali mi je Maja do detalja objasnila kako se njezina sestra ponaša. Kazala je kako je ona sestri dala ime. Marija joj se kao 12-godišnjoj djevojčici činilo najprikladnijim za novorođenu sestricu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Tad nije ništa znala o Downovu sindromu. Idućeg dana, kad sam već pomislio da me moja vila u liječničkoj odjeći neće posjetiti jer se već vuklo veće, a vrijeme za posjete je prošlo, ona je stigla u pratnji Marije. Lagano sam se podigao iz kreveta, a Maja joj je rekla da me ne smije zagrliti jer sam operiran.
Toplina iz Marijinih očiju za koju sam mislio da može projicirati samo Maja pozitivno me iznenadila. Uz poteškoće je izgovorila moje ime te iz džepa izvadila čokoladicu, koju mi je pružila uz riječi kako joj je ta najdraža. Na Marijino zadovoljstvo prelomio sam je i polovicu dao njoj, a drugu onako halapljivo strpao u usta. Slično kao što alkoholičari konjakom razbijaju mamurluk, tako i dijabetičari, a taj sam i ja, "liječe" šećer.
Šest dana, koliko sam ležao u bolnici, posjećivali su me i članovi obitelji, ali me najviše radovao susret s doktoricom i njezinom sestrom.
Na kućnoj njezi sam nakon dva dana ležanja nazvao Maju i pitao kako je i možemo li se naći te rekao da bih želio posjetiti njezine roditelje kad ojačam jer bih im želio zahvaliti što imaju anđela od djeteta. Dogovorili smo susret u kafiću nekoliko stotina metara od stana u kojem živim. Došla je sama i pod rukom imala smotuljak. Kad je sjela pokraj mene, iz papirnate vrećice je izvadila knjigu uz ispriku da danas više nitko ne želi zamotati poklon. Zaista sam se iznenadio kad sam ugledao naslov knjige koju sam želio pročitati.
"'Tihi zov Australije' je divna knjiga i zaista sam sretna što si i ti pokazao interes za nju", bio je Majin komentar.
Ta njezina gesta u meni je pojačala uvjerenje da moram upoznati njezine roditelje. Dva puta sam ponovio pitanje, na koje nisam dobio odgovor nego jedan duboki pogled koji mi je govorio kako sam pretjerao tražeći nešto što je Maja izbjegavala. Glasom u kojem sam prvi put osjetio svu dubinu boli koja ju je presjekla, a niz lice koje je bilo okrenuto prema meni joj se skotrljala suza. Suza koja me pogodila poput tsunamija, raspršivši u meni sve nade u dobru vijest.
"Marija i ja smo same. Majka je umrla od karcinoma, a otac nas je nakon sestrina rođenja napustio. To je dotuklo majku, kojoj se nije javio ni kad je bilo svima jasno da ona odlazi. Otad nemamo kontakt, a možda me tebi privukla i priča o tvojoj obitelji. S puno ljubavi si govorio o svojoj djeci, a ja sam se na tren poistovjetila s ulogom djece koja imaju roditelje. Pokušala sam na tren prisvojiti ljubav s kojom si govorio o svojoj djeci", kazala mi je spustivši pogled.
Tad sam ja nju prvi put pomilovao po licu i zamolio je da mi sve to jednom ispriča kod osjeti da je stigao trenutak.
Tad se otvorila, a otvorila se i njezina bol, koja joj je tjerala vodopad suza na oči koje nije brisala, već je pustila da joj se slijevaju niz lice.
Marija je rođena prije 25 godina. Kad je otac saznao da je ona bolesna, jednostavno je rekao da odlazi. Njih tri ostale su same u stanu. Od sestre je starija 12 godina. No kako ta djeca imaju posebnu toplinu, tako je s vremenom Maja bez ikakvih ograda zavoljela sestricu i često ju je čuvala dok je majka odlazila na posao u mali kiosk udaljen 10-ak minuta hoda. Trgovački centri su i ono malo prometa što je imala sveli na minimum. Majka Iva jedva je mogla zaraditi za najnužnije potrebe. Zbog toga je kasnila, a poneki mjesec nije ni plaćala mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
"Kad se razboljela, ja sam, nasreću, već bila na prvoj godini fakulteta, tako da sam stipendiju koju sam dobila davala majci, što nam je bio gotovo jedini prihod. Majka je potom otišla u mirovinu, nikad ne mogavši podmiriti obveze za mirovinsko i zdravstveno. Dug je s kamatama narastao na više od 300.000 kuna, pa smo se na ostavinskoj raspravi odrekle malenog stana jer se Porezna na njega uknjižila. Uplašila sam se da mi ne ovrše plaću, a odvjetnici su skupi", gotovo šapatom je to rekla spuštene glave.
Od tada sa strahom otvara vrata jer se boji da im poštar ne uruči rješenje o iseljenju.
"Zato Marija i ja nikog ne vodimo u stan. Uz to, namještaj je sav oronuo i trebalo bi ga doslovce baciti kroz prozor", pojasnila mi je mlada doktorica, koja pacijenta gleda kao svog najbližeg.
Rekla mi je kako sad mora učiti za stručni ispit i, kad odradi stipendiju, potražit će posao u Austriji.
Kad sam nakon pola godine došao na kontrolu, pitao sam za mladu doktoricu i umjesto pristojnog odgovora starija sestra, kojoj su izgleda svi krivi za sve, podrugljivim je tonom kazala – odlepršala je u Austriju.
Za nekoliko mjeseci stigla mi je razglednica iz Graza na kojoj je čitkim rukopisom ispisano: "Radim u bolnici, a Marija ide svaki dan u jednu ustanovu, gdje joj je lijepo. Prije spavanja razgovaramo kako smo provele dan. Sjetila se tebe i čokolade koju si s njom podijelio. Vole te Marija i Maja", a u dnu je stajao broj telefona.