U subotu, 3. 8. 1968. vremešni (79) portugalski klero-konzervativni autokrat i tvrdi kolonijalist António de Oliveira Salazar gledao je Atlantik iz ljetnikovca u Estorilu, čitao novine koje su nagovještavale intervenciju “bratskih” ruskih tenkova u Praško proljeće koje se protegnulo u kasno ljeto - 18 dana poslije gusjenice će zaškripati podno sv. Vaclava - sjeo na stolicu koja se prevrnula - agenti njegove tajne policije PIDE (Polícia Internacional e de Defesa do Estado) zajebavat će se da je to bila komunistička stolica - i udario glavom, vjerojatno zatiljkom, o beton. Od tog pada se nikad nije oporavio, umrijet će dvije godine poslije, a još će četiri godine trebati da se u Portugalu dogodi meka Revolucija karanfila u kojoj su lijeve snage udružene s katoličkim progresivcima i vojnom huntom smijenile autokraciju i otvorile put demokraciji.

”Fado” je strip koji govori o životu pod diktaturom i terorom tajne policije, o sabotažama i revolucionarnim kružocima i otporima, o mrklom vremenu, zato je dobro izabran dominantan monokromni smeđi ton stripa, jer diktature ne trpe demokratsko šarenilo ni individualizam. Ton pripovijedanja je usporen, bez nekih sličica bi se moglo, ali ta sporost kao da nosi teret nepromjenjivosti situacije, jer svi čekaju da pukne, trpe, a ništa se ne zbiva. Melankoličan i tugaljiv, čeznutljiv ton stripa u kojemu je jasan neki gubitak ga povezuje s naslovom, s fadom i slavnim portugalskim saudadom kao temeljnom emocijom. Crtež je realistički korektan i preferira krupnije planove, a priča ispričana nelinearno, dobrim dijelom kroz nekoliko flashbackova ili cijelih retrospektivnih poglavlja.

Sve će ovo biti prikazano kroz život doutora Fernanda Paisa, koji je nakon vojne službe u Gvineji Bisao - jer Salazaraov Portugal je oružjem gušio antikolonijalističke pokrete - pa kratke studentske revolucionarne epizode u kojoj se našao zbog ljubavi prema Marisi, odlučio živjeti lagodno i frivolno, ljubavno-avanturistički, uglavnom dakle maneći se politike. Diskretno je i ucijenjen od PIDE zbog veze sa ženom nekog pukovnika koji ratuje po Angoli. Imućan je Fernando već bio po obiteljskom nasljeđu, brat Antonio - kojem dosta duguje, jer ga je u djetinjstvu spasio silovanja - kao visokorangirani pripadnik represivnog aparata mogao ga je i politički zaštititi, opcija odlaska iz zemlje kojoj su pribjegavali njemu bliski utoliko ga nije zanimala jer se, između ostaloga, pitao: “Tko će onda ostati zadnji i ugasiti svjetlo?”. Bilo je u njemu i neke mjere poštenog patriotizma, na kraju doktor je uvijek nasušan.

Doutor je lijep čovjek, opušten, blag u ophođenju sa svojom tajnicom i peglačicom, s vječnim smiješkom dupina, jedino što ovaj dupin ne vadi cigaretu iz usta. Izvor njegove sigurnosti je i u tome što liječi agente PIDE, sadiste koji muče političke osumnjičenike. Po mnogočemu podsjeća na Kunderine likove, samo je bezbrižniji i narcisoidniji, koji pokazuju da i u olovnim vremenima ima svile, piva, seksa i smijeha, da se snage života ne može zakočiti, da korijen te biljke diže svaki asfalt.

Uvodna epizoda stripa je odlična, omladino pažnja! Na ulici klinci skupljaju pseća govna u novine, zamotaju ih, zaliju nečim zapaljivim (alkohol dostupan u svakoj apoteci, može i jaka rakija, benzin), stave paket pred vrata agenata PIDE ili funkcionara omrznutog režima ili članova Salazarove stranke Nova država, pozvone, zapale i - zbrišu. Čim izlete na zvuk zvonca, salazaristi počnu gaziti zapaljene novine, a pseća govna se rasprše po njima.

S takvim hrabrim mangupom Joaom, iz obitelji koja nije u milosti režima, doutor se zbliži, iako ga je mali prvo pogodio govnom u ispeglanu košulju, pa onda i s njegovom majkom Anom, koja je povezana s antirežimskim kružokom. Nije doutor ni slijep ni amoralan tip, agenti PIDE ga više trpe nego vole, i sam s njima ima problema, pa funkcioniraju u nekoj relaciji uzajamnog podnošenja. A nije i da ga se ne nadzire zbog grijeha iz mladosti. Voli doutor, kojega baš svi tako zovu, eto što su ti titule, sa svojim prijateljima otići u taverne pa slušati fado, hoće se i izložiti da zaštiti prijatelje, fasuje pritom i koju šljivu, nije kukavica, ali ni herojske ni revolucionarne ideje mu nisu životni prioritet ni orijentir, nego prije komoditet, konformizam, uz koji se uvijek postavlja pitanje - do kada, koja je točka vrenja i neposluha, radikalnog raskida s postojećim? Što to zapravo mijenja čovjek i od njega čini heroja?

Ovaj strip daje dosta jasan odgovor: to je ljubav. Nasreću, to čini bez velike pompe, diskretno i postupno, inače bi zapao u patetiku, banalnost i neuvjerljivost.

Lijepo se i podsjetiti na to što je policijska država, pa još u Europi, i da je moguće zamijeniti autokraciju demokracijom.