Ovaj mjesec bi u španjolskom parlamentu moglo biti odobreno premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida, 43 godine nakon njegove smrti. Španjolski socijalisti su došli na vlast u lipnju te žele do kraja godine maknuti Franca. U parlament će uputiti prijedlog izmjene postojećeg zakona o građanskom ratu od 1936. do 1939. te kasnijem Francovom režimu do 1975.

Tekst novog zakona još uvijek nije javno poznat, no na osnovu te reforme lijeva vlast u mjestu Carcaixent, pored Valencije, nada se premještanju groba Vjekoslava Luburića, ustaškog generala i zapovjednika logora Jasenovac. On je živio ondje 1960-ih godina tijekom frankizma te je pokopan na mjesnom groblju.

Francesc Bayarri, bivši lokalni novinar i autor knjige ‘Sastanak u Sarajevu’, istraživao je Luburićevo ubojstvo u Carcaixentu o kojem je pisao u toj knjizi. S njime smo na Sveučilištu u Valenciji razgovarali o reformi zakona, eventualnim posljedicama na Luburićevu grobnicu, ali i općenito temu koja desetljećima živi u tom mjestu s 20.000 stanovnika.

Zašto se ljudi u Carcaixentu opet zanimaju za ovu temu?

Pojavile su se novosti. Socijalistička vlada Pedra Sáncheza pokrenula je inicijativu za premještanjem grobnice generala Francisca Franca iz Doline palih, mauzoleja pored Madrida u vlasništvu države. To je u Španjolskoj otvorilo raspravu o drugim slučajevima iste ideologije, odnosno o osobama pokopanima ovdje.

Zanimaju li Španjolce još uvijek teme vezane za Španjolski građanski rat i kasniji Francov režim?

Dio populacije je jako zainteresiran jer je ostala jedna otvorena rana tijekom čitavog ovog vremena. Niti 80 ili 90 godina nakon rata ta rana nije zacijelila. U Španjolskoj je otprilike 100.000 osoba strijeljano i pokopano u jamama a mnoge žrtve nisu identificirane. Dio naroda smatra da je učinjena nepravda tijekom prošlosti, te nastoji doći do tijela svojih bližnjih te ih pokopati na dostojanstvenim mjestima. S druge strane dio stanovništva ne želi nanovo otvarati te rane. Tako da svaki potez stvara tenzije u društvu. Spektakularna najava micanja Francove grobnice potaknula je stoga interes.

Ima li u zakonu temelja za premještanje Luburićeva groba?

Mislim da nema jer je zakon fokusiran na Španjolski građanski rat, također na nacističke i fašističke simbole. Dakle, simbole, a ne grobove. Neki sektori u društvu, poput vlasti u Carcaixentu, smatraju da postoje grobnice uz koje se ne osjećaju ugodno pa da bi reforma zakona mogla i njih obuhvatiti. No zakon kakav je sada teško je primjenjiv na njih. Ako regionalna administracija, poput ove u Valenciji, krene s uklanjanjem grobova mogla bi se suočiti s tužbama.

Što onda može napraviti središnja vlada u tom slučaju?

Modificirati zakon dobije li ovaj mjesec dovoljnu podršku u parlamentu. U dobivanju podrške neće imati problema jer ju podržavaju ostale lijeve stranke s kojima ima većinu. Modifikacijom će dobiti zakonsku podlogu za premještanje Franca s mjesta koje se financira javnim novcem, i koje je vlada okarakterizirala kao spomenik kojim se veliča prijašnji režim. E sada, vlada bi mogla ubaciti dio koji bi omogućio regionalnoj administraciji da premjesti tamošnje grobnice, ukoliko to smatra potrebnima. No takva promjena zasad nije poznata, odnosno nije poznato hoće li biti u zakonu ičega što bi se recimo odnosilo na Luburićev grob.

Lokalna vlast u Carcaixentu je rekla da će kontaktirati hrvatsko veleposlanstvo u Madridu. Kako vi gledate na to?

Smatram da to žele učiniti iz pristojnosti i formalnosti, obavijestiti ih o svojoj namjeri. Osobno mislim da je najbolji način za rješenje situacije s grobnicama razgovor s obiteljima pokopanih. Ranije iskustvo u Španjolskoj pokazuje da se tako mirno, kroz dijalog, mogu riješiti te stvari. Kada se obitelji, odnosno pravni nasljednici protive, španjolski suci obično zauzmu konzervativan stav a to onda stvara problem administraciji koja je pokrenula proces premještanja.

Iduće godine se u Španjolskoj održavaju lokalni izbori, a 2020. opći parlamentarni. Je li pitanje grobnica predizborni način dobivanja glasova?

Kada je riječ o Francu, to je nešto što se trebalo napraviti na početku demokracije, još u tom trenutku. Ne znam razmišlja li vlada sada o glasovima birača. Nikad se ne zna. Također je nepoznato hoće li to donijeti socijalistima glasove ili će pak ojačati konzervativnu oporbu. No moje mišljenje je da Francovu grobnicu treba premjestiti. U Dolini palih, osim Francovih ostataka, nalaze se stotine tijela ubijenih s obje strane tijekom rata. Postoje obitelji obiju strana koje žele identificirati svoje bližnje. Ima osoba koje su danas unuci osoba pokopanih u jamama, koje i dalje ne znaju što je bilo s njima i nalaze li se njihove kosti ondje. Ovdje nije riječ o ljevici ili desnici nego o ljudskosti. Osim samog premještanja potrebno je nastaviti s iskapanjima i istraživanjem masovnih grobnica kako bi ljudi saznali istinu.

Zašto ništa nije učinjeno nakon Francove smrti 1975. te prelaska u demokraciju u godinama nakon toga?

Na početku to nije napravljeno iz straha od mogućeg državnog udara. Tranzicija nije bio lom, to nije bila nagla promjena nego postupan prijelaz. Osjetljivi aparat diktature, poput vojske, policije, civilne garde i državnih službenika, nastavio je funkcionirati. Nije bilo čistke. Veliki dio demokrata je smatrao da je bolje ne dati motiva frankistima da ukinu demokraciju, bilo je bolje ne provocirati sukob. Taj stav se može braniti ili ne, ovisno o tome kako se gleda na njega. No strah od državnog udara je bio stvaran, što pokazuje i neuspjeli pokušaj 1981. godine. To, dakle, mogu prihvatiti. No ono što ne mogu jest da se ne priznaju žrtve diktature. Ljudi su strijeljani bez suđenja, neki su otišli u egzil. Jedna stvar je provesti dogovornu tranziciju, a druga ne priznati zahtjeve žrtava. To nije stvar ideologije nego pitanje ljudskosti. Potrebno je, dakle, priznati i poštovati žrtve jedne diktature.

Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE) je godinama bila na vlasti, no tek je sad pokrenula inicijativu, i to s manjinskom vladom od 84 od 350 zastupnika u parlamentu. Zašto tek sad?

Zbog straha, ne samo od struktura koje su bile ostavljene nego i zbog straha od birača. Nisu znali kako će reagirati, hoće li to isprovocirati bunt. Ne samo da su socijalisti bili dugo na vlasti nego je to stranka koja je i najdulje vladala. Od prvih demokratskih izbora 1977., dakle od ukupno 41 godine, oni su vladali 22. Ona je mogla ovo napraviti puno ranije. Posebno jer je imala apsolutnu većinu u parlamentu.

Nastavak na sljedećoj stranici...

No godine 2007. donijela je Zakon o povijesnom sjećanju vezan za građanski rat i Francov režim, u kojem se priznaju sve žrtve. Što je ostvareno tim zakonom?

Dok je ta vlada premijera Zapatera bila na vlasti, napravljeno je puno na tom planu. Skinuti su simboli frankizma, promijenjena imena ulica i trgova, osnovani fondovi za iskapanje i traženje posmrtnih ostataka. No onda je konzervativna Narodna stranka dolaskom na vlast 2011. paralizirala taj zakon.

Socijalisti su se sad vratili, no do kuda mogu pogurati reformu tog zakona, mogu li tražiti procesuiranje nekih osoba iz nekadašnjeg režima?

To ne, to je otišlo u zastaru. Uostalom, to nije zakon kojim bi se sudilo frankistima nego zakon kojim bi se dalo dostojanstvo žrtvama.

Kad je riječ o Luburiću, to je tema kojom ste se godinama bavili. Odakle taj interes?

Zato što se u Carcaixentu, mjestu pored onoga gdje ja živim, nalazi grobnica koja zrači nemirom. Riječ je o Hrvatu, s jako crnom prošlošću, iz vremena represije kad je Hrvatska bila saveznik nacističke Njemačke. Njega je u kući ondje ubila osoba koja nikad nije bila uhićena. To je jednom novinaru, poput mene, bio povik da krene u istragu.

Kako je počela istraga?

Nastojao sam locirati člana obitelji, ili nekog poznanika, osobe koja je figurirala kao ubojica. U policijskim i sudskim dokumentima iz tog vremena nalazilo se samo jedno ime. Ilija Stanić. On je bio osumnjičen za ubojstvo. Vidio sam da mu je rodno mjesto Kolopeći. Nakon godine dana istraživanja, 2002., uspio sam dobiti tekst prijevoda sa srpskog jezika, s ćirilice, da postoji neki Luka Stanić koji živi u mjestu pored Sarajeva. Krenuo sam u Sarajevo pronaći Luku Stanića ne znajući je li njegov brat Ilija živ. U Sarajevu sam, međutim, pronašao Iliju, što je i bio moj glavni cilj. Meni je konačni zadatak bio pronaći ubojicu. Stanića sam htio pitati je li bio član tajne Titove policije, je li bio blizak ustašama kako se predstavljao kad je došao u Carcaixent, htio sam doznati nešto, pa rekonstruirati čitavu priču.

Kako je moguće da se ništa nije znalo od ubojstva 1969. pa sve dok ga niste pronašli 2003. godine?

Postojala je jedna indicija gdje se nalazi, ali bila je lažna. Interpol je, naime, priopćio 1977. godine kako je pronašao Stanića u Australiji. Bio je to telegram u kojem je pisalo ‘Ilija Stanić pronađen u Australiji.’ Istraga je ondje nastavljena, no nitko nije bio uhićen, a godinu dana kasnije je zatvoren slučaj. Interpol više ništa nije iskomunicirao španjolskim tužiteljima. Dvadeset godina kasnije, prema španjolskom zakonu, slučaj ubojstva je otišao u zastaru. Dakle, 1996. godine. Policija nakon toga više nije mogla istraživati slučaj.

Što su vam rekli suci koji su vodili slučaj?

Prvi sudac je pregledao tijelo, ispitao svjedoke, odnosno susjede te došao do zaključka da je ubojica osoba koja je bila nestala. Naime, jedino Ilija Stanić idući dan više nije bio u mjestu niti se vratio. Tad je pokrenuta tjeralica za njim. Sudac se sjetio i jedne razglednice koju je Stanić poslao svojoj djevojci u Carcaixent iz zapadne Europe, no nije se mogao sjetiti iz kojega grada. Kasnije je taj sudac napustio sudstvo, a dokumenti završili u policijskoj arhivi. Idući sudac koji je naslijedio slučaj nije znao ništa više.

Kakav je bio vaš prvi osobni kontakt sa Stanićem u Sarajevu?

Za mene je to bilo nešto posebno jer sam bio proveo puno vremena istražujući i tražeći ga. Mislio sam da možda više i nije živ. Kad sam ga tako jednostavno pronašao, bio sam izuzetno sretan, a zatim i zadovoljan kad je pristao na razgovor. Bio je jako zabavan, ugodan, otvoren, odličnoga karaktera. Mogu reći samo pozitivne stvari s tog susreta.

Je li priznao ubojstvo?

Tijekom tog prvoga kontakta nisam ga direktno pitao ‘jeste li ubili Luburića?’. Razgovarali smo pomalo o općim stvarima te smo dogovorili jedan iscrpan intervju. Rekao je da nema problema. Kasnije su iskrsnuli neki problemi, no intervju smo napravili nekoliko mjeseci kasnije u njegovoj kući. Tijekom intervjua potvrdio je da je sudjelovao u ubojstvu.

Kako vidimo u vašoj knjizi, on je spomenuo druge dvije osobe koje su direktno sudjelovale premda ih u Carcaixentu nitko nikad nije vidio niti čuo za njih. Tko su te osobe?

Više je verzija o tome što se dogodilo. A Stanićeva je, pomalo slaba, ova. On, dakle, tvrdi da su Pavelić u Madridu i Luburić bili u zavadi, a da je Pavelićeva supruga Mara sumnjala da je Luburić organizirao atentat na njenog supruga u Argentini. Te dvije osobe je navodno poslala Mara Pavelić da od Luburića iznude priznanje. Stanić, koji mu je bio suradnik u tiskari u Carcaixentu, otvorio im je vrata te ga nastojao omamiti stavljanjem supstance u kavu. Tvrdi da je mislio da će ga samo ispitati ali ne i ubiti, da su ga prevarili. U drugom navratu se ipak činilo da je znao da će ga ubiti. No u svakom slučaju to je njegova verzija.

Jeste li mu povjerovali?

Na temelju onoga što je rekao forenzičar koji je pregledao Luburićevo tijelo kada je pronađeno, te prema riječima svjedoka, kao i situacije u BiH u vrijeme kada smo razgovarali, i kad vjerojatno nije niti smio reći da je on bio taj, mislim da je ipak Stanić bio jedini počinitelj tog ubojstva. Čini se da te dvije osobe nisu postojale.