Ovaj mjesec bi u španjolskom parlamentu moglo biti odobreno premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida, 43 godine nakon njegove smrti. Španjolski socijalisti su došli na vlast u lipnju te žele do kraja godine maknuti Franca. U parlament će uputiti prijedlog izmjene postojećeg zakona o građanskom ratu od 1936. do 1939. te kasnijem Francovom režimu do 1975.
Tekst novog zakona još uvijek nije javno poznat, no na osnovu te reforme lijeva vlast u mjestu Carcaixent, pored Valencije, nada se premještanju groba Vjekoslava Luburića, ustaškog generala i zapovjednika logora Jasenovac. On je živio ondje 1960-ih godina tijekom frankizma te je pokopan na mjesnom groblju.
Francesc Bayarri, bivši lokalni novinar i autor knjige ‘Sastanak u Sarajevu’, istraživao je Luburićevo ubojstvo u Carcaixentu o kojem je pisao u toj knjizi. S njime smo na Sveučilištu u Valenciji razgovarali o reformi zakona, eventualnim posljedicama na Luburićevu grobnicu, ali i općenito temu koja desetljećima živi u tom mjestu s 20.000 stanovnika.
Zašto se ljudi u Carcaixentu opet zanimaju za ovu temu?
Pojavile su se novosti. Socijalistička vlada Pedra Sáncheza pokrenula je inicijativu za premještanjem grobnice generala Francisca Franca iz Doline palih, mauzoleja pored Madrida u vlasništvu države. To je u Španjolskoj otvorilo raspravu o drugim slučajevima iste ideologije, odnosno o osobama pokopanima ovdje.
Zanimaju li Španjolce još uvijek teme vezane za Španjolski građanski rat i kasniji Francov režim?
Dio populacije je jako zainteresiran jer je ostala jedna otvorena rana tijekom čitavog ovog vremena. Niti 80 ili 90 godina nakon rata ta rana nije zacijelila. U Španjolskoj je otprilike 100.000 osoba strijeljano i pokopano u jamama a mnoge žrtve nisu identificirane. Dio naroda smatra da je učinjena nepravda tijekom prošlosti, te nastoji doći do tijela svojih bližnjih te ih pokopati na dostojanstvenim mjestima. S druge strane dio stanovništva ne želi nanovo otvarati te rane. Tako da svaki potez stvara tenzije u društvu. Spektakularna najava micanja Francove grobnice potaknula je stoga interes.
Ima li u zakonu temelja za premještanje Luburićeva groba?
Mislim da nema jer je zakon fokusiran na Španjolski građanski rat, također na nacističke i fašističke simbole. Dakle, simbole, a ne grobove. Neki sektori u društvu, poput vlasti u Carcaixentu, smatraju da postoje grobnice uz koje se ne osjećaju ugodno pa da bi reforma zakona mogla i njih obuhvatiti. No zakon kakav je sada teško je primjenjiv na njih. Ako regionalna administracija, poput ove u Valenciji, krene s uklanjanjem grobova mogla bi se suočiti s tužbama.
Što onda može napraviti središnja vlada u tom slučaju?
Modificirati zakon dobije li ovaj mjesec dovoljnu podršku u parlamentu. U dobivanju podrške neće imati problema jer ju podržavaju ostale lijeve stranke s kojima ima većinu. Modifikacijom će dobiti zakonsku podlogu za premještanje Franca s mjesta koje se financira javnim novcem, i koje je vlada okarakterizirala kao spomenik kojim se veliča prijašnji režim. E sada, vlada bi mogla ubaciti dio koji bi omogućio regionalnoj administraciji da premjesti tamošnje grobnice, ukoliko to smatra potrebnima. No takva promjena zasad nije poznata, odnosno nije poznato hoće li biti u zakonu ičega što bi se recimo odnosilo na Luburićev grob.
Lokalna vlast u Carcaixentu je rekla da će kontaktirati hrvatsko veleposlanstvo u Madridu. Kako vi gledate na to?
Smatram da to žele učiniti iz pristojnosti i formalnosti, obavijestiti ih o svojoj namjeri. Osobno mislim da je najbolji način za rješenje situacije s grobnicama razgovor s obiteljima pokopanih. Ranije iskustvo u Španjolskoj pokazuje da se tako mirno, kroz dijalog, mogu riješiti te stvari. Kada se obitelji, odnosno pravni nasljednici protive, španjolski suci obično zauzmu konzervativan stav a to onda stvara problem administraciji koja je pokrenula proces premještanja.
Iduće godine se u Španjolskoj održavaju lokalni izbori, a 2020. opći parlamentarni. Je li pitanje grobnica predizborni način dobivanja glasova?
Kada je riječ o Francu, to je nešto što se trebalo napraviti na početku demokracije, još u tom trenutku. Ne znam razmišlja li vlada sada o glasovima birača. Nikad se ne zna. Također je nepoznato hoće li to donijeti socijalistima glasove ili će pak ojačati konzervativnu oporbu. No moje mišljenje je da Francovu grobnicu treba premjestiti. U Dolini palih, osim Francovih ostataka, nalaze se stotine tijela ubijenih s obje strane tijekom rata. Postoje obitelji obiju strana koje žele identificirati svoje bližnje. Ima osoba koje su danas unuci osoba pokopanih u jamama, koje i dalje ne znaju što je bilo s njima i nalaze li se njihove kosti ondje. Ovdje nije riječ o ljevici ili desnici nego o ljudskosti. Osim samog premještanja potrebno je nastaviti s iskapanjima i istraživanjem masovnih grobnica kako bi ljudi saznali istinu.
Zašto ništa nije učinjeno nakon Francove smrti 1975. te prelaska u demokraciju u godinama nakon toga?
Na početku to nije napravljeno iz straha od mogućeg državnog udara. Tranzicija nije bio lom, to nije bila nagla promjena nego postupan prijelaz. Osjetljivi aparat diktature, poput vojske, policije, civilne garde i državnih službenika, nastavio je funkcionirati. Nije bilo čistke. Veliki dio demokrata je smatrao da je bolje ne dati motiva frankistima da ukinu demokraciju, bilo je bolje ne provocirati sukob. Taj stav se može braniti ili ne, ovisno o tome kako se gleda na njega. No strah od državnog udara je bio stvaran, što pokazuje i neuspjeli pokušaj 1981. godine. To, dakle, mogu prihvatiti. No ono što ne mogu jest da se ne priznaju žrtve diktature. Ljudi su strijeljani bez suđenja, neki su otišli u egzil. Jedna stvar je provesti dogovornu tranziciju, a druga ne priznati zahtjeve žrtava. To nije stvar ideologije nego pitanje ljudskosti. Potrebno je, dakle, priznati i poštovati žrtve jedne diktature.
Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE) je godinama bila na vlasti, no tek je sad pokrenula inicijativu, i to s manjinskom vladom od 84 od 350 zastupnika u parlamentu. Zašto tek sad?
Zbog straha, ne samo od struktura koje su bile ostavljene nego i zbog straha od birača. Nisu znali kako će reagirati, hoće li to isprovocirati bunt. Ne samo da su socijalisti bili dugo na vlasti nego je to stranka koja je i najdulje vladala. Od prvih demokratskih izbora 1977., dakle od ukupno 41 godine, oni su vladali 22. Ona je mogla ovo napraviti puno ranije. Posebno jer je imala apsolutnu većinu u parlamentu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
