"Mama je došla po mene i tad sam ih zadnji put vidio žive"
Moglo se to dogoditi i meni. I ja sam mogao biti sad s njima", misao je koje se 13-godišnjem Songpol Kanthawong neprestano mota po glavi od kobnog 23. lipnja kad su nestali njegovi suigrači.
I on je dio iste nogometne ekipe 'Moo Pa' - 'Veprovi, koje je trener poveo u istraživanje ogromne špilje na sjeveru Tajlanda.
"Tog dana došla je moja mama i pokupila me odmah nakon treninga", rekao je Pone, kako ga zovu prijatelji, dok sjedi ispred prepune učionice u školi Mae Sai Prasitsart, koju pohađa i šest od 12 zarobljenih dječaka.
"Užasava me pomisao da je malo nedostajalo da odem s njima i da sam možda mogao i ja biti dolje".
Pone i ostali prijatelji iz razreda, grupu dječaka iz špilje opisuju kao pustolove koji su voljeli juriti na biciklima oko planinskog lanca Doi Nang Non. Špiljski sustav Tham Luang nije im stran, obilazili su ga nekoliko puta.
"Prije no što su otišli u špilju, dan je izgledao obećavajuće. Počeo je kao i obično, treningom", prisjeća se Pone dok vadi mobitel da bi pokazao poruku koju mu je poslao njegov 14 godišnji prijatelj Ekarat Wongsukchan, koji je sad u špilji.
Nebo je bilo uglavnom vedro, no već sat vremena kasnije krenuo je snažni pljusak koji je prouzročio poplavu zbog koje su dječaci i njihov trener ostali zarobljeni duboko u špilji. Toliko duboko da je roniocima trebalo pet sati da ih pronađu.
"Prije tog pljuska ništa se posebno nije dogodilo. Bio je sasvim uobičajeni dan", kaže Pone za The Washington Post.
Tajlandske vlasti i tim međunarodnih stručnjaka, koji od ovamo stigli iz raznih zemalja, poput Britanije ili Kine, i dalje razmišljaju koji je najbolji način da ih se izvuče, budući da nitko od njih ne zna ni plivati, a kamoli roniti.
O drami se odmah pročulo u zemlji i svijetu a vijest je pokrenula kafanske rasprave o tome koji bi bio najbolji način da se dječaci izvuku na površinu.
Na tiskovnoj konferenciji spasilačke ekipe, Narongsak Osotthanakorn - guverner pokrajine Chiang Rai, rekao je da su spasitelji i ronioci pokušavali ispumpati vodu kako bi se dječaci mogli kretati prema izlazu. Iako je trenutačno vrijeme suho, voda i dalje ulazi u špilju iako je razina spala za oko 40 cm.
No, u petak je stigla još jedna loša vijest - dok je postavljao tankove s kisikom na putu prema izlazu, poginuo je tajlandski mornarički časnik, pripadnik elitne ronilačke jedinice SEAL.
Vijest je potpuno obeshrabrujuća i spasilačke službe potaknule su na misao da se odustane od opasnog plana izvlačenja dječaka prije prestanka monsunskih kiša.
Trenutačno je najvažnija zadaća spasilaca da ispumpaju što više vode, prije no što monsunske kiše još više zakompliciraju njihov posao.
Ukoliko se dječake ne izvuče u nekoliko idućih dana, mogli bi ostati dolje još mjesecima. No, s druge strane, eksperti su uvjereni da su dječaci, nakon svega, preslabi da bi izdržali petosatno neizvjesno i mučno izvlačenje iz špilje.
"Svaki dan analiziramo vremensku prognozu i pratimo koliko će kiše pasti", kaže guverner oblasti.
"Izvlačenje svih 12 dječaka i njihovog trenera ukupno bi trajalo 11 sati, tijekom kojih bi imali s ekipom neprekidnu komunikaciju u svakoj fazi izvlačenja kako bi bili sigurni da cijela akcija ide prema planu", rekao je.
Spasioci su pokušali dječacima dovesti telefonsku liniju kako bi se mogli barem čuti s obiteljima, ali ni to im nije pošlo za rukom.
"Dolje je vidljivost ravna nuli. To je doista težak teren", kaže Matt Fitzgerald, član ronilačkog tima Australske federalne policije koji ovdje predvodi šesteročlani tim.
No, plan prema kojem bi se odmah izvuklo sve dječake nije realan. Razmišlja se da se pokuša izvući samo one koji su u dobroj kondiciji. Alternativno rješenje bilo bi da se do njih izbuši rupa u stijeni. Budući da dolje imaju dovoljno zraka, očito je da u stijenama postoji neki prolaz na površinu.
Zbog toga 20 tajlandskih vojnih specijalaca pretražuje teren u potrazi za nekim otvorom ili najboljim mjestom na kojem bi se mogla izbušiti rupa.
Na nogometnom terenu, na kojem su do nedavno trenirali, sad čekaju dva helikoptera koje su pripremile tajlandske oružane snage, da bi bile na raspolaganju dječacima koji bi eventualno trebali hitnu medicinsku pomoć.
Pone s nestrpljenjem iščekuje dan kad će se njegovi prijatelji vratiti na površinu:
"Jedva čekam da im ispričam što se događalo na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Do sad mi je telefon javljao čim bi pao neki gol na prvenstvu, no sad me obavještava kad u grupi dobijemo poruku s nadom u njihov povratak i o tome koliko nam nedostaju. Zapravo se međusobno hrabrimo i nadamo da će sve ovo imati sretan kraj."