Life
2624 prikaza

Čekanje spasa u mraku ispod zemlje dovodi ih do ludila

Djeca zarobljena u špilji
1/15
REUTERS
Djeca zarobljena u mraku u potopljenoj špilji spas će čekati još neko vrijeme, vjerojatno mjesecima

Mračno, vlažno i previše opasno da se izađe. Jedina sreća za 12 preživjelih dječaka i njihovog nogometnog trenera je to što, iako su zarobljeni u špilji Tham Luang Nang Non na sjeveru Tajlanda, vanjski svijet zna gdje su. 

Budući da su ih spasioci, nakon 9 dana potrage pronašli žive, dječaci su dobili konačno hranu, a liječnici su potvrdili da nitko od njih nije ozbiljnije zdravstveno ugrožen. No, budući da je sezona monsuna i predviđaju se nove obilne kiše, njihov boravak stotinjak metara ispod zemlje mogao bi se produžiti za još nekoliko mjeseci, piše BBC.

Žena spava Ovako stoje stvari Znanost Osam sati sna nije dovoljno, a sve manje od toga vas ubija

"Osim psihološke traume zarobljavanja stotinama metara pod zemljom, odsutnost dnevnog svjetla mogao bi poremetiti njihov unutarnji osjećaj za vrijeme i percepciju protoka vremena, što bi lako moglo dovesti do depresije, nesanice i potencijalno u grupi stvoriti tenzije", kažu liječnici.

Što znanstvenici znaju o tome kako će njihova tijela i umovi reagirati na tamu - i postoje li mjere koje bi im mogle pomoći?

Ovo nije prvi put da su ljudi na dulji vremenski rok ostali izolirani ispod površine zemlje. Godine 1962. jedan francuski geolog Michel Siffre ostao je u podzemlju ledenjaku nedaleko Nice, čak dva mjeseca. Nije imao ni sat, ni kalendar, a nije bilo ni sunčeve svjetlosti prema kojoj se mogao ravnati i barem naslutiti koje je doba dana.

Spašavanje dječaka iz špilje na Tajlandu | Author: Reuters Reuters
Stoga je pustio da njegovo tijelo diktira njegovo ponašanje. Vodio je dnevnik u koji je zapisivao sve svoje aktivnosti. Preko radio-stanice kontaktirao bi sa svojim timom na površini čim bi se probudio, zatim bi jeo, i onda ih opet kontaktirao prije spavanja, a oni mu nisu smjeli otkriti koje je doba dana.

Kad su mu konačno javili da je prošlo dva mjeseca i da je vrijeme da izađe, Siffre im nije vjerovao. Bio je uvjeren da je prošlo samo mjesec dana. Njegova psihološka percepcija vremena se iskrivila zbog neprekidnog mraka. 

Slično se dogodilo i kad su ronioci u ponedjeljak otkrili dječake. Jedno od njihovih prvih pitanja bilo je - "koliko dugo smo tu?". 

Siffreove napomene otkrile su još jednu zanimljivu pojavu: iako je proveo oko trećinu svog vremena spavajući - dakle imao je sličan ritam kao i u svakodnevnom životu, njegov ciklus sna i budnosti nije bio 24 sata, nego 24 sata i 30 minuta. Počeo je živjeti prema vlastitom unutarnjem satu a ne prema onom čega se držimo u normalnim uvjetima - a to je izlaskom i zalaskom sunca. 

Žena spava za laptopom 23/50 top ideja Znanost Radno vrijeme trebalo bi uskladiti s time do kada spavate

Slična se pojava može vidjeti kod ljudi koji su potpuno slijepi. Protok vremena njihovog unutarnjeg sata može varirati - neki od njih su 'naštimani' malo ispod 24 sata, dok kod drugih to bude skoro 25 sati, što znači da se iz dana u dan mijenja i njihovo vrijeme spavanja. 

Dakle netko čiji unutarnji sat je 'naštiman' na primjerice 24 i pol sata, u ponedjeljak bi se probudio u 8 ujutro, u utorak bi se probudio u 8 i 30, u srijedu u 9 i tako dalje. Za dva tjedna, njihovo tijelo mislilo bi da je 8 navečer, a zapravo bi bilo 8 ujutro.

Ovaj fenomen poznat je u medicini desinkronizacija sna ili poremećaj dnevnog (cirkadijalnog) ritma spavanja, a karakterizira ga razdoblje dobrog sna, kad je unutarnji sat uglavnom u skladu s vanjskim svijetom, nakon čega slijedi razdoblje lošeg sna i prekomjerne dnevne pospanosti, što je slično permanentnom jetlagu.

Ti interni ritmovi generiraju se i malenom dijelu moždanog tkiva nazvanom suprahijazmatična jezgra ili nukleus - skraćeno SCN. Nalazi se točno u udubljenju između obrva na dubini od oko 2 cm. Jedini 'prozor u svijet' joj je skupina stanica osjetljivih na svjetlost i nalaze se na stražnjoj strani mrežnice oka. Zovu se intrinzično osjetljive ganglijske stanice mrežnice.

Spašavanje dječaka iz špilje na Tajlandu | Author: Reuters Reuters

Iako se naši satovi kreću malo brže ili sporije od 24 sata, kad sunčeva svjetlost pogodi područje oko očiju, to djeluje kao prekidač za resetiranje SCN-a koji tako održava sinkronizaciju s vanjskim svjetlom, odnosno ciklusima mraka.

Ako bi ostali zarobljeni ispod zemlje ili ako je oštećenje očnog vida toliko veliko da mozak više ne može registrirati svjetlo, ta se veza gubi, a mi bi počeli živjeti vlastitim ritmom, kao što to sad moraju dječaci i njihov trener zarobljeni u tajlandskoj špilji. 

Budući da je malo vjerojatno da svi oni imaju isti unutarnji vremenski ritam, razdoblja kad će netko od njih biti pospan, a kad sasvim budan, bit će sasvim različita. To bi moglo stvoriti probleme u ovom ograničenom prostoru i ovoj maloj grupi prisilno ostavljenoj u nesvakidašnjim uvjetima. 

Žena drijema poslijepodne na kauču Radni ljudi Znanost Nadoknada sna vikendom može vam spasiti život

I naši ostali organi imaju svoje satove, a SCN ih međusobno usklađuje i koordinira. Ako ih ovakvi uvjeti zbune, mogli bi se zbuniti i ti 'tjelesni satovi', što bi moglo dovesti i do depresije, nesanice, metaboličkih i hormonalnih poremećaja, te loše koncentracije. 

Ipak, postoji i za to lijek. Kada je 33 rudara ostalo zarobljeno u čileanskom rudniku bakra na 69 dana 2010. godine, poslali su im posebnu 'cirkadijsku rasvjetu' koja je zamijenila dnevno svjetlo i stvorila cikluse svjetla i mraka.

Slična strategija mogla bi se koristiti i u ovom slučaju, pa ako je umjetna svjetlost dovoljno jaka da zamijeni dnevnu svjetlost mogla bi izazvati SCN da ponovno počne sinkronizirati unutarnje satove i uskladiti tjelesne funkcije. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.