U drugom dijelu najvećeg životnog intervjua koji je ikada dao Zdravko Mamić progovara o svađama i prijateljstvu s Ćirom Blaževićem, odnosu s Tuđmanom i Bandićem, ali i kako je došao do prvog novca za transfer. (Prvi dio intervjua pročitajte OVDJE)

Danas su BBB-i protiv vas, a nekad ste bili dio njih...

Ja sam u najmanju ruku jedan od suosnivača Bad Blue Boysa, a postoje i tv-snimke iz tog vremena koje svjedoče o tome. Godine 1986. Dinamo je igrao protiv Crvene zvezde, taman nakon čuvenog Škorina dolaska. U to vrijeme BBB-i su bili na istoku u dnu tribina. Ja sam sjeo ispred njih na ogradu u sivom odijelu i dirigirao im kako da navijaju. Nakon tekme šef osiguranja Bogunović isprebijao me pendrekom namrtvo, a spasio me tadašnji predsjednik Dinama Ivo Vrhovec. Godine 1987. Dinamo je izgubio u Banovićima pokraj Tuzle, baš uoči susreta s Hajdukom, pa je Miljenko Smoje u Slobodnoj napisao ‘Jebeš pobidit ovakav Dinamo’. Otputovali smo u Split, ja sam opet dirigirao Dinamovim navijačima, a Dinamo je usred Splita dobio 4-0. Naravno da sam bio na svim stadionima bivše Juge. U Banjoj Luci naši su navijači jednom ostali zatvoreni u kavezu. Svi ostali su otišli u Zagreb, a ja sam ostao i organizirao piće i hranu za sve njih. Bilo je tu raznih situacija jer smo putovali i po Beogradu, Nišu, Sarajevu, Splitu... I zato me žalosti i smeta mi što su si danas neki frajeri koji se tad nisu ni rodili prisvojili pravo da pišu povijest Dinama, a o njoj nemaju pojma.

Ne može se govoriti o vašem odnosu prema Dinamu a da se ne spomene Ćiro Blažević. Kad ste ga i kako upoznali?

U to je vrijeme u Jurišićevoj ulici Vebi Velija držao poznati restoran u kojem sam upoznao tada najboljeg jugoslavenskog odvjetnika Silvija Degena. Jedne je večeri bio u društvu legendarnog novinara Pere Zlatara koji je doveo Ćiru Blaževića. Ja sam mu se izjadao o tužnoj nogometnoj sudbini mog brata Stojka, a Ćiro kao Ćiro, rekao je da mu ga dovedem na trening.

Jeste ga doveli?

Stojko je s Ćirom završio čak i na Vlašiću na pripremama, no na kraju ipak nije završio u momčadi. 24express: Otkud Ćiri ideja o bijelom šalu, jeste li imali veze s tim? Ćiro je sa svojim bijelim šalom ušao u povijest jer je to postalo totalno ludilo, ali ne znam kako je došlo do toga da mu to bude zaštitni znak.

Postali ste nerazdvojni?

S vremenom smo se sprijateljili i istina je da sam ja od njega mnogo naučio i uz njega sazrio pa sam ga pitao bi li mi bio kum na vjenčanju i pristao je. Poslije sam ja bio u bazi svih njegovih uspjeha u Hrvatskoj i ovamo smo ga vraćali Tomislav Židak i ja. Mi smo bili prijatelji iz djetinjstva, očarani Ćirom, i poslije smo stvarali teren za njegov dolazak.

Pomagali ste mu već tada?

Ne zaboravimo da je Ćiro i tada, 80-ih, imao problema s različitim političarima. Istina je da sam ja bio prijatelj s Jakovom Blaževićem, i da bih spasio Ćiru, namjestio sam da Jakov Blažević dođe na stadion i odgleda utakmicu kako bi poslao poruku da podržava Dinamova trenera. Iako, ruku na srce, Jakov Blažević uopće nije mario za nogomet. Nikad prije nije bio na stadionu pa sam ga ja osobno uvjeravao da je Ćiro dobar čovjek kojemu treba dati podršku. Domaćin mu je bio tadašnji predsjednik profesor Gjurašin. I tako su se Jakov Blažević i Ćiro Blažević oslovljavali s ‘rođače’ kako bi svi čuli i uvjerili se da je Ćirin rođak predsjednik tadašnje SR Hrvatske - iako nisu imali nikakve veze osim istog prezimena. Istina je i da je Jakov volio popiti, na užas svoje supruge Vere, pa je, kad bih ja došao k njemu, njegova čaša uvijek stajala ispred mene. Uglavnom, ja sam bio taj koji je određivao Ćirinu sudbinu.

Svi su uvijek tvrdili da je Ćiro vas stvorio, a ovako ispada da ste ipak vi stvorili Ćiru?

Ma ne. Ćiro je bio brend, a ja sam ga nerijetko dobro plasirao. Za to sam bio tatamata. On i danas kaže da nikad nije vjerovao da ću ja s vremenom tako izrasti. A da je vjerovao, nikad se ne bismo razišli i tko zna što bi danas bilo od ovog kluba. Jer ja sam čovjek koji razmišlja dugoročno unaprijed, a njega samo zanima što je danas. Ja sam imao kontinuitet u Dinamu, a Ćiro je odlazio i dolazio. U njegovo ime ja sam potaknuo i prvu privatizaciju Dinama 1992. godine. On je imao ime, a ja sam tu prvu privatizaciju napravio u njegovo ime čim je to Tuđman dopustio.

Kako se razvilo prijateljstvo između Tuđmana i Ćire?

Predsjednik Tuđman bio je povjesničar i vizionar i želio je kroz sport promovirati malu i anonimnu Hrvatsku. Dinamo mu je bio najdraži, ali bio sam svjedok da je pomagao i želio da uspiju i drugi klubovi, i košarkaški i nogometni. Zato je bio opsjednut imenom Croatia, smatrao je da će to dati prepoznatljivost u svijetu. Ne zaboravimo da su upravo sportaši bili najbolji promotori Hrvatske, na spomen Šukera i Bobana svima je bilo jasno odakle smo. Tuđman je znao da je nogometni brend Ćiro, a košarkaški Novosel. Pozvao ih je na razgovor i Novosel je prihvatio, a Ćiro ga je u prvi mah odbio jer mu je žena rekla da je HDZ stranka opasnih namjera i Ćiro ju je poslušao. No poslije se predomislio, a Tuđman je bio dovoljno velik da ga ponovno primi.

Dakle, Tuđman je Ćiri otvorio vrata, a vi ste mu dali novac za privatizaciju Dinama?

Da se razumijemo - Ćiru privatizacija nije zanimala jer ju nije razumio. A Ćiro ne ulaže novac ako sto posto ne kontrolira stvari i ako nije sto posto siguran da će mu to donijeti profit. No kad sam mu rekao da sam riješio financijsku konstrukciju, vratio se. U to vrijeme dali smo tri milijuna maraka, a vlasnici su bili Ćiro i dvije tvrtke. Ja sam bio u talu s Ćirom.

Je li istina da ste se tad i posvađali zbog novca jer vas je Ćiro izigrao?

Zbog nekih zločestih ljudi ne bih o detaljima, ali činjenica je da me Ćiro iznevjerio. Izdali su me i Ćiro i svi prijatelji koji su bili uz njega i koji su skakali i ulizivali se Tuđmanu, ja sam mu jedini govorio istinu. I tada sam stajao iza Tuđmana, a stojim i danas kad je mrtav. No govorili su mu ono što je odgovaralo njihovim privatnim interesima pa im nije odgovaralo da sam u njegovoj blizini. Sjećam se da sam uoči utakmice s Auxerreom gostovao na Radio- Ciboni i obećao da ću sutradan na stadionu pustiti Dinamovu himnu. Ćiro je drugi dan dočekao Tuđmana na stadionu i odveo ga u salon, a k meni se vratio s kazetom na kojoj je bila snimka mog nastupa na radiju koju je Tuđmanu dao Rotim, voditelj te emisije. Ćiro je sav uzrujan mahao kazetom i vikao: Je li ti hoćeš i mene i poglavara spremiti u grob? Našto sam mu odgovorio – Idite u pi... materinu i ti i on! I nakon toga sam napustio klub.

Navodno je i Gojko Šušak bio protiv vas?

Istina. Ne mogu objasniti zašto. Ja se očito nisam uklapao u njihove stereotipe. Nisam mu podilazio. Sjećam se kad je Teslina bila puna kafića i stolaca, i kad bi prolazila predsjednička kolona, stolci i stolovi su letjeli na sve strane. Idući dan sam pitao Tuđmana kamo je išao? Kaže on – pa na Trg. Pa što niste mogli nekim drugim putem, a ne da ljudi skaču sa stolova jer prolazi vaša kolona? Imate pravo, odgovorio je. Ovi njegovi poltroni držali su se za želudac kad bih ja to govorio.

Držite li se i vi za želudac kad vidite grafite i ružne natpise na zidovima o Mamiću i Dinamu?

Očito se dobro nosim jer to traje godinama. Ali nema dvojbe – teško mi je. Bio bih licemjer i lažljivac da to ne priznam. Ne mogu to objasniti, to je toliko nepravedno, to doista boli. Kad vidim koji grafit, kažem sam sebi “Bože, ovo je nemoguće, nije fer”. To je toliko podlo i pokvareno... Ne da nisam to zaslužio, nego sam zaslužio da svi koji vole Dinamo imaju moje slike u spavaćim sobama. Pa koliko smo samo radosti priuštili navijačima, zaposlenicima, igračima... to zlo ne može pobijediti. Ja molim Boga da im oprosti.

Bi li vam bilo lakše da nemate tako eksplozivnu narav?

Ona je takva kakva je, svaka osoba ima svoju narav. Ne znam zašto ljudi imaju potrebu nametati standarde po kojima bi se trebalo živjeti i ponašati. Postoje standardi kulture i ponašanja, ali toliko se na tome inzistira da bi svaki čovjek trebao živjeti po nekim stereotipima. To mi je zastrašujuće, pa ne bi imalo smisla da nismo toliko različiti. Ne bih svoju narav mijenjao ni za jedan promil. I da se ponašam drugačije, imao bih mane. Jedino na što se užasno, užasno snebivam i čega se stidim su psovke.

Zašto ne prestanete psovati?

Razmišljao sam čak i da odem na neke terapije. Možda i odem i pokušam prestati psovati. Ne mislim da je to ekstremno, psujem kao i svaki prosječni Hrvat. U društvu, a često i da budem originalan ili da nasmijem ljude, kažem neku prostotu, a tako ne mislim. Pristojno sam odgojen i mislim da to nije u redu.

Nastupate li ponekad grubo prema novinarima zbog moći i novca?

Teško je to pitanje, ali nijednog čovjeka na svijetu ne omalovažavam. Jedan sam od rijetkih koji uvijek pomaže i stoji uz one koji su na najnižim pozicijama. Postoji takva percepcija u javnosti, no nema ljubaznijeg čovjeka prema novinarima od mene. Ja samo ne mogu prihvatiti da si neki uzimaju za pravo, u silnoj želji da budu ekskluzivni, da o meni i obitelji pišu laži. A novinari su jedna od najvažnijih profesija za cijeli svijet. Pa ne zovu se bezveze sedmom silom! Ne mogu se neki skrivati iza redakcija i o meni pisati laži. Ali i tu imam granice.

Kakve su to granice?

Ja mu kažem na način koji zaslužuje, pa kako drugačije, haha... A da ne kažem koliko novinara u jeseni života pomažem.

Zašto?

Nemam se ja kome opravdavati. Ima ljudi koji imaju stoput više od mene, a ne daju ni jedan posto kao ja. A dajem jer sam sretan što dajem. Neke stvari izađu u javnost, i da me danas pitate bih li opet rekao da želim Miši Kovaču kupiti stan, nikad s tim ne bih izašao javno. Od dobrog čina prema mom prijatelju, koji je možda trebao potaknuti i druge da pomažu, sve se izrodilo u aferu. Pa i novine često imaju akcije kojima pomažu drugima, stimuliraju druge da pomažu, a i da se kaže “evo on je dobar čovjek, on pomaže”. Pa nemojmo biti licemjeri. A kad ja napravim nešto, onda pišu da je to samo zato da bih se promovirao. Pa neka drugi onda pomažu, neka se promoviraju, ja ću ih ovdje na stadionu promovirati, na razglas ću staviti tko pomaže, samo neka pomognu.

Bojite li se još za Hrvatsku?

Da, mogu to elaborirati. Hrvatska je jedna od najljepših zemalja svijeta, ali osim Franje Tuđmana i još nekoliko pojedinaca nisam vidio čovjeka kojemu je stalo do Hrvatske. Nevjerojatno koliko je tu egoizma, samo ja, ja... Bilo je u prošlosti i dobrih i loših vremena. Nemojte se ljutiti, meni je bilo malo ljepše kad su omladinci pjevali i gradili ceste, mostove i pruge po našoj bivšoj državi nego danas kad dilaju drogu i pucaju po ulicama.

Biste li se kandidirali za predsjednika?

Ne bih.

A politički angažirali?

Bih kad bih mogao biti kao Franjo Tuđman, da imam ovlasti. Što ćeš biti političar, ako nemaš ovlasti? To je isto prevara kao i demokracija.

Demokracija je prevara?

Ona je samo teoretski dobro uređenje, ali to je put u anarhiju. Demokracija je, pa kao svi možemo raditi što hoćemo. E, ne možeš raditi što hoćeš! Zato nam i jest tako po ulicama i trgovima. Zbog toga je opljačkan cijeli svijet, imamo Wall Street, slom svjetskih banaka... To je demokracija. Sve se to može preslikati na obitelj: prije je muž radio kako bi se žena brinula za djecu i držala tri kuta kuće. A sad imamo ravnopravnost.

Ni ravnopravnost nije dobra?

J..... te ravnopravnost kad žena mora nositi sto kila. Pa sto kila ću nositi ja magarac i donosit ću pare. A ne da mi žena ode ujutro u sedam iz kuće i vrati se navečer u 11, a dijete u međuvremenu povuče četiri lajne ili popuši četiri džointa. Danas je došao vrag po svoje.

Kako to mislite?

Pa tko je kriv za Wall Street, rat u Afganistanu, Iraku, Siriji... Pa to je napravila ta demokracija. Pa što nas briga što rade tamo Gadafi i društvo? Englezi i Francuzi su ih otišli opljačkati da poprave svoje bilance. I taj će narod sada biti sto puta siromašniji nego pod Gadafijem. Nemojmo se lagati...

Znači, od politike ništa?

Bez ovlaštenja ne, ne možeš ništa napraviti u ovakvom sustavu. Jednoga bih dana želio biti gradonačelnik.

Umjesto Milana Bandića?

Ja bih imao samo jedan cilj - napraviti stadion u Maksimiru. Napravio bih ja i druge dobre stvari, ali došao bih samo radi stadiona u Maksimiru.

Ne na Kajzerici?

I na Kajzerici.

Što se treba dogoditi da odete iz Dinama?

Dvije stvari. Jedna je rezultatska kriza, malo poduža, odnosno da Dinamo ne bude trofejni klub. Ja ću težiti Ligi prvaka, ali mora osvajati trofeje u Hrvatskoj. A u drugom slučaju otišao bih bez problema da dođu ljudi ili pojedinac za koje bih bio siguran da bi radili isto. Još kad bi radili bolje od mene, otišao bih ujutro. To su ta dva uvjeta. Jer ja sam u klubu 41 godinu, pa gdje da idem? To je moja ljubav, kao da odlazite od žene u koju ste zaljubljeni. A tko ostavlja dobru ženu? Tako ne mogu ni ja ostaviti Dinamo jer bi se ubrzo pretvorio u Hajduk ili neki drugi klub s problemima.

Podržavate HDZ jer se bojite neke druge stranke?

Nikad nisam bio član nijedne stranke. Dinamo je na gradskoj razini iskazivao podršku Bandiću koji je bio član SDP-a, a na državnoj HDZ-u. To je vrlo jednostavno, oni su činili dobro za sport, pa tako i za Dinamo. Zanimaju nas samo oni koji hrvatskom narodu čine dobro, a bome i sportašima, posebno nogometašima.

Zašto se opredjeljujete javno?

Nije na nama da se bavimo politikom, ali smo važan subjekt iza kojeg stoji 1,700.000 navijača i dužni smo opredijeliti se. Sad me raznježio spomen Dinama u govoru Zorana Milanovića.

Zašto?

Rekao je da treba biti u Europi kao i Dinamo, još samo fali gol. U podsvijesti na naš uspjeh gleda pozitivno iako ga sport ne zanima i navijač je Hajduka. Ali meni je njegova izjava bila melem za uho. No svima njima treba još dugo da budu kao Dinamo.

Sport bez politike ne može?

Budale su koji govore da može. Naravno, mislim na politiku iz operativnog upravljanja, jer ona stvara okvire za sportaše, ali i svakog čovjeka u društvu.Ja sam za to da imamo više sportaša u politici, da bi kroz lobi artikulirali naše potrebe kao što to rade kulturnjaci, liječnici, ljudi iz poljoprivrede... Zašto bismo bili izuzeti, pa to je normalno. Onaj koji ima jači lobi, ima bolji budžet.

Milan Bandić vam je prijatelj?

Mi, nažalost, privatno nismo previše dobri. Nisam o tome nikad razmišljao, mislim o njemu sve najbolje, ali privatno se ne družimo. Puno je napravio za Zagreb, grad se udvostručio, a puno je napravio i za sportaše. Imam samo jednu primjedbu, uvijek ću mu to predbacivati, što nije Zagrebu ostavio gradski nogometni stadion kakav dolikuje ovom gradu. On je to sigurno mogao i nikada neću razumjeti zašto ga nije napravio.

Radije biste sagradili stadion nego, recimo, školu ili sveučilište?

Svaku stvar možete gledati iz drugog kuta. To je demagogija, jer jedna stvar ne isključuje drugu. Moramo težiti društvu koje će imati bezbroj vrtića, bazena, škola, puno stadiona... Ne na račun jednih isključivati druge.

Za sve to nema novca...

Ne mora se birati, nismo u toj situaciji. Da bi Zagreb bio najljepši grad na svijetu, fale mu dvije stvari. Jedna je aerodrom Pleso, za koji je raspisan natječaj, a neće trebati ni jedna lipa poreznih obveznika jer će se ići u koncesiju. Znači, potrebna je samo pamet i odluka. Druga stvar je gradski i nacionalni stadion, jer i to je slika koju šaljemo u svijet. Pa godišnje slika s našeg stadiona nekoliko puta obiđe svijet. Nema grada na svijetu s ružnijim stadionom.

Je li baš predsjednik Tuđman krenuo obnavljati Maksimir?

Nije. Varalice i nesposobni ljudi oko njega krivi su što Maksimir nije obnovljen za Tuđmanova života. Po njemu bi bilo 16 stadiona, ne jedan, u svakom bi gradu bio bi stadion s više od 50.000 ljudi. Tuđman je sve dobro radio, ako je negdje i pogriješio, nije bilo zle namjere. On je najveći Hrvat za kojeg sam čuo i kojeg sam poznavao. A zbog njega sam morao otići iz Dinama.

Transfer Boška Balabana spasio vas je od bankrota?

Ma ne... I nije mi to prvi transfer, radio sam ja godinama s igračima. Jedan od najposebnijih poslova bio je ostanak zagrebačke legende Marka Mlinarića u Dinamu 1987. godine. Imao sam 28 godina, bio sam obični navijač. Trener je bio Ćiro i nije želio da Dinamo produži ugovor s Mlinkom. A predsjednik prijatelja Hajduka u Zagrebu Petar Jozelić, Marinko Boban i Mirjana Majurec, Mlinarićeva djevojka, sve su dogovorili da ode u Hajduk. Nisam upoznao čovjeka koji je kao Mlinka volio Dinamo i Zagreb. I Dinamo ga sad tjera, otišao je bez njega i u Francusku, a Mlinka kaže: Evo vam još jedan sat, dajte mi 120.000 maraka i ostajem.

Imali ste toliko novca?

Naravno da nisam. Pitao sam predsjednika kluba Ivu Vrhovca, koji je bio i gradonačelnik, koliko može nabaviti. Kaže on meni - otkud? Onda sam sjeo s njim u auto i otišao bratiću koji je imao kafić na Ravnicama, htio sam od njega posuditi novac, ali nismo ga našli. Onda smo otišli u Okrugljak. Konobarima sam rekao da je u pitanju Mlinka. Odmah su skinuli pregače, otišli doma i u roku od sat vremena donijeli 120.000 maraka. Novac sam donio u klub, Mlinarić je potpisao i isti dan smo otišli s njim u Pariz. Dinamo je igrao na nekom turniru.Lukavi Ćiro, mačak, stavio ga je u igru protiv PSG-a i Mlinka je zabio tri gola. Na zimu su ga ipak prodali u Auxerre. Onda sam doveo Škoru iz Želje, pa Čavu Dimitrijevića, Kasala... Davno je to počelo, kupovina i prodaja igrača.

Balaban je ipak najunosniji?

Bio je osporavan u Rijeci, a njegov prijatelj Ljutko me izludio s njim. Malo sam se raspitao i doveo ga u Dinamo. Onda je otišao u Aston Villu, bio je to posao snova, i on me kao veliki džentlmen počastio s dosta novca.

Koliko danas imate igrača?

Već dugo se ne bavim tim poslom, otkad sam u Dinamu. Moja je agencija davno ugašena, to se lako može provjeriti na Trgovačkom sudu. Prava je istina da je moj sin u međuvremenu završio Ekonomski fakultet i da je licencirani menadžer koji radi poslove u inozemstvu.

S Dinamom ne surađuje?

Niti jedan posao nije napravio u Hrvatskoj, a u Dinamo nije ni doveo niti je prodao nekoga igrača iz Dinama.

A Lovren?

To se odradilo vani i od toga nikome, ni mome sinu, Dinamo nije uplatio ni lipe. Ne mogu napraviti takvu glupost, previše sam pametan, mudar, a nisam ni toliko lakom da bih svom sinu pogodovao poslove. A u svijetu je to normalno, pa što bih se trebao odreći svoga sina? Ne, ja sam samo napravio da on ne radi ništa s Dinamom. Ja ću mu pomoći ostvariti relacije u svijetu, ali to neće odmoći Dinamu. Bitno je da nismo u sukobu interesa s Dinamom, da ovdje ne radi pare. Netko bi to učinio, ali meni se to ne može dogoditi.

Koliko ste ljudi pomogli u zadnjih mjesec dana?

Sigurno stotinu. Pretežno je to financijski, ali ne želim reći koliko. I moram reći, nešto moram promijeniti sa svojim životom. Fizički i psihički ne mogu izdržati više to što radim. U Dinamu je iz dana u dan sve više posla, opsjednut sam da napravimo stadion, kamp s hotelom i malom klinikom, a ja postajem sve stariji. Na sve to enormno se multiplicira broj ljudi koji trebaju pomoć, a koji bez problema dođu do mene. Ja to više ne mogu. Ne glumim. Stvarno pucam po šavovima. Želio bih si pomoći, a ne mogu. Jedini bi mi spas bio da napustim Dinamo, a to ne smijem.

Što bi se dogodilo kad biste otišli?

Dinamo bi za šest mjeseci bio triput lošiji od Hajduka. U manjim sredinama, ako hoćete u Splitu i Dalmaciji, ljudi su privrženiji, dali bi život za Hajduk.

Ima li novih Modrića, Ćorluka...?

Vidim ih na desetke. Tu je prvi Kovačić, doseći će rang Messija i Ronalda. To sam rekao prije tri godine, a kad ja nešto kažem, uvijek su svi protiv. No sve dođe na svoje. A to je posao koji ja znam, a oni ne da ne znaju, nego automatski kontriraju. Znam da ima i Alen Halilović, on će biti veliko ime. U mladim kadetima imamo tri ljevaka, Halilovića, Fiolića, a takvih imamo još...