Argentinac Jorge Valdano, koji je u 80-ima, između ostalog, igrao i u Realu iz Madrida, koji je u 90-ima neko vrijeme bio i trener ovoga kluba, uoči polufinalne utakmice SP-a između Hrvatske i Engleske pisao je da Engleska napokon želi promijeniti svoj stil igre. "Velika težina engleske nogometne kulture čini vrlo kompliciranim mijenjati stil preko noći i prihvatiti lakoću koja bi toj vrsti omogućila da poleti", za Guardian je napisao Valdano.

Primijetio je da engleski igrači posjeduju nogometni instinkt, da su jako talentirani, da su potpuno predani novim idejama, a da unatoč svemu u toj reprezentaciji još uvijek postoji nešto što odbija odumrijeti.

"Neophodna je kolektivna inteligencija", napisao je.

"Takva inteligencija, na primjer, osigurava da najbolji igrač u momčadi, što je u slučaju Engleske Harry Kane, uključen toliko često koliko to iziskuje njegova kvaliteta. Ako najbolji igrač ne dolazi dovoljno često u u kontakt s igrom u onolikoj mjeri da se slomi protivnik, onda nešto nije u redu ili s igračem (u što u ovom slučaju ne vjerujem) ili s timom."

Valdano je potom primijetio i to da je sasvim prirodno da takav proces teče, da se to ne događa preko noći, priznao je da Gareth Southgate u tome ima pravo. No, istodobno je rekao i ovo: "Imam osjećaj da je taj njihov pokušaj donekle isforsiran, da ne ostavlja u cijelosti dojam prirodnog." Od tog trenutka Valdano se raspisao o Modriću.

"Što mislim pod prirodnim? Teško je to objasniti, ali je lako uočiti. Pogledajte Luku Modrića, najveću prijetnju Engleskoj i razumjet ćete. On je u ovoj igri čudesan, a isto takav je, vjerujte mi, i u svakoj drugoj igri. Kao da je rođen s nekakvo posebnom mišićnom inteligencijom koja bi se mogla primijeniti na svaku drugu aktivnost s loptom", pisao je o njemu u superlativima, a tek je bio počeo.

Igranje 's pola noge' Kako će plakati dok bude gledao Hrvatsku u finalu...

Objasnio je da je kod Modrića stvar u tome da igra sa strašću, da uživa u tome što radi.

"On tamo samoga sebe ubija, a opet za tako superiornog talenta kao što je on, to se ne računa kao žrtva ili patnja. Možda bismo to mogli nazvati izazovom, testom, vrlo posebnom vrstom zabave."

Za Modrića je dalje pisao da nije riječ o daru kakav je imao Diego Maradona, nego da je Modrić takav igrač koji u igru unosi zdrav razum.

"On je čini nemoguće stvari. Kad doda loptu, vi to vidite i pomislite: 'To bih i ja učinio.' Dok gledamo utakmice, često volimo ovako zaključivati, ali ne bismo smjeli. Zapravo, Modrić čini ono što samo Modrić čini", pisao je. Njegova dodavanja nogom, rekao je, takva su da igra teče kao da je nogomet najlakša stvar na svijetu. Modrić se, kaže, ne odlikuje time da u igru unosi opasnost ili snagu pokreta, nego smisao, jasnoću, namjeru.

"Na svjetskom prvenstvu na kojem se čini kao da ponestaje prostora na terenu, što je čudno jer nogometni teren je još uvijek 100 metara dug i 70 metara širok, i svatko tko dobije loptu čini se kao da je u žurbi kao da se cijeli teren nalazi u zoni penala, Modrić postiže čudo time što dopušta pokretima da dišu, lopti daje brzinu kolika je potrebna, bez obzira gdje se nalazila na terenu. Odjednom otkrivamo da ipak postoje i vrijeme i prostor i da je samo potreban netko talentiran tko će ih vratiti, tko će ih učiniti onime što su oduvijek bili. Netko tko zna igrati nogomet. Ili, još bolje, IGRAJTE NOGOMET velikim slovima", opisao je Valdano kako se Modrić kreće.

"Druga osobina kod tog Hrvata koja me ne samo uvjerava, nego me i ispunjava emocijama, predanost je igri kad njegov tim posjeduje loptu, ali i kada je izgubi, od prve do posljednje minute. Protiv Rusije on je osvojio loptu 15 puta. U Sočiju se borio za pronaći ritam igre, ali kad ga je konačno našao, dosegnuo je takvu razinu razumijevanja što je toj utakmici potrebno, da ju je kontrolirao, da je počeo upravljati njome."

Valdano je primijetio da je Modrić, po isteku 90 minuta, bio i frustriran beskonačnim napadima na "ruski dvorac", utvrđen i branjen, da je iscrpljen pao na koljena: "Od njega kako je tada izgledao bio bih u stanju napraviti kalup, napraviti spomenik kao primjer kako nogometaš treba izgledati i postaviti jednog takvog na svaki teren po cijelom svijetu s jednostavnim natpisom: 'Ovako se igra nogomet, ovako se osjeća nogomet.'"

Napisao je o njemu i to da da je Modrić na terenu posvuda, da želi svaku loptu, da trči točno do granice koliko to dopušta odgovorno raspolaganje snagom i taktikom u utakmici.

"Kao da vjeruje da će 80.000 gledatelja biti dovoljno inteligentni da cijene dostojanstvo. Ili još i bolje rečeno, kao da oni niti ne postoje. On ne osjeća taj populistički zov ili pada u iskušenje da igra za tribine. On je previše usredotočen na nogomet, podređujući mu svih svojih pet osjetila."

Na kraju je napisao i to da, kao što inteligencija, i ona muskularna i ona koju podrazumijevamo pod IQ-om, nisu vidljivi prosječnom navijaču, te pošto diskretnost ima malu tržišnu vrijednost, Modrić neće osvojiti Zlatnu loptu.

"Neće je osvojiti isto onako kako je nije osvojio niti Adres Iniesta u generaciji prije njega. Ali to nije njegova odgovornost; to je odgovornost svih nas koji smo nogomet pretvorili u svijet u kojem je vanjština važnija od sadržaja."