Bilo je samo pitanje trenutka kada će ga se netko sjetiti, da bi na kraju ispalo da su se slučaja Nikole Kalinića sjetili strani mediji. Ne baš na udarnim pozicijama po novinama i portalima, ali ipak, najveći europski mediji prisjetili su se trenutka u kojem je bivši 30-godišnji hrvatski reprezentativni napadač rekao da nije u stanju igrati protiv Nigerije, da nije u stanju ući kao zamjena u prvoj utakmici na svjetskom nogometnom prvenstvu.
Objasnio je to bolovima u leđima, što mu u reprezentaciji nisu vjerovali. Isto se dogodilo i tijekom prijateljske utakmice protiv Brazila u Engleskoj. Potom i na treningu koji dan prije Nigerije. "Mirno sam to prihvatio i kako su mi potrebni igrači koji su zdravi i spremni igrati, donio sam tu odluku", kazao je tada Zlatko Dalić. Bilo je to diplomatsko objašnjenje za protjerivanje Kalinića iz reprezentacije na samom početku turnira zbog, budimo otvoreni, odbijanja da se uđe u igru. A to je, pak, hrvatska javnost protumačila, logično, kao rezultat frustracije što nije bio članom prve jedanaestorice.
"Kalinić će finalnu utakmicu SP-a gledati kod kuće, ali dali bismo novčić za misli čovjeka koji je okrenuo leđa najmanjoj zemlji koja je uspjela doći tako daleko u natjecanju još od Urugvaja 1950. kad aje nogomet jedva bio ovaj sport kakav je danas", prokomentirao je Independent. Malo je reći da se Kalinić preračunao.
Uz toleriranje kao argumenta ega odličnog nogometaša u međunarodnim razmjerima, Kalinić očito nije računao da u vrijeme Nigerije zapravo odbija mjesto u momčadi koja je budući finalist SP-a, a tko zna, možda čak i sam svjetski prvak, koliko god francuska reprezentacija bila u ovom trenutku čudesne snage, puno odmornija i neusporedivo manje načeta ozljedama od hrvatske vrste.
No, takav argument, ego, na ovakvim natjecanjima ne može se tolerirati kao što se inače možda može u standardnom klupskom natjecanju, kad ima vremena za porazgovarati nekoliko dana, odvagati sve opcije... Svjetsko prvenstvo ipak je neusporedivo osjetljivije, do ekstrema delikatno natjecanje na kojem, osim toliko drugih stvari, odnosi između odabranih 23 plus izbornik plus svi ostali iz osoblja moraju biti savršeni za postići najviše što se može.
Tu se onda dolazi do toga da Kalinić niti izbliza nije vjerovao u nacionalnu nogometnu selekciju koliko je vjerovao u samoga sebe, da nije vjerovao niti izbliza onoliko koliko su vjerovali suigrači koji su bili spremni igrati i "s pola noge", a neki čak nisu bili niti previše daleko od toga. I nije moglo završiti drugačije nego što se završilo. Zanimljivo je da se njegov slučaj posljednjih nekoliko utakmica, zapravo još od početka nokaut faze, po hrvatskim medijima nije niti spominjao, možda tek na krajnjim marginama.
U samoj reprezentaciji nije se spominjao uopće. I taj element je krajnje logičan jer u Hrvatskoj nikome nije padalo na kraj pameti kvariti euforiju koja je vladala iz utakmice u utakmicu epizodom koja se ispostavila lošom i ružnom skoro u istoj mjeri kao sve ono što ova reprezentacija u onome lijepome jest. OK, s izuzetkom onog nesporno idiotskog incidenta s nerazmišljanjem Vukojevića i Vide u kombinaciji s elementarnim poznavanjem funkcije video-snimanja na mobitelu i objavljivanja na društvenim mrežama.
Hrvatska je u transu, unatoč objektivnom stanju u kojem ova zemlja danas doista jest, pa si ne želi kvariti tulum. Strani mediji, posebno britanski, nemaju takvog obzira i zato primjećuju ono što doista jest zanimljivost, i to vrlo intrigantna – čovjek je mislio da je zaslužio više, pa je - tko bi ga znao da li svjesno ili manje svjesno - potegnuo nekoliko poteza kojima je praktično sam otišao iz reprezentacije.
Samo, pitanje je bi li smatrao da je zaslužio više da je bila riječ o, primjerice, reprezentaciji Engleske, one iste Engleske koju je reprezentacija koju je napustio uspjela izbaciti u polufinalu. Tu se dolazi do trenutka razumijevanja prirode nacionalne vrste, jedne od posljednjih niša u profesionalnom nogometu gdje se novac, ogromni novac koji se vrti u tom sportu, pokušava – makar i prividno – držati tek sporednom stvari u natjecanju.
Ono što zapadni mediji nisu primijetili, a također je zanimljivo, jest to da je Ćiro Blažević često imao svog "Pedra" na velikim natjecanjima. Najpoznatiji je slučaj Igora Cvitanovića, no u toj epizodi Cvitanović nije bio taj kojemu se bilo što posebno moglo predbaciti. Ipak, određene sličnosti jesu postojale, pa se u trenutku kad je Kalinić "isposlovao" svoje izbacivanje iz repke, moglo čuti i takvo mišljenje da bi to, tko zna kakvim sudbinskim mehanizmima, mogao biti signal da će ova generacije 2018. otići doista daleko. Možda čak i do...
