Da, 15. travanj 2019. ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih datuma u povijesti ne samo Francuske, nego vjerojatno i cijele Europe, a ako uzmemo u obzir da je na isti dan gorjela i jeruzalemska džamija Al-Aksa, onda vjerojatno i šire. Pored toga što je riječ o jednoj od najpoznatijih katoličkih crkvi u svijetu, remek-djelu gotičke arhitekture i jednom od najvažnijih francuskih simbola, katedrala Notre-Dame nalazi se u samom središtu Francuske.

Da to središte nije samo geografskog karaktera, svjedoče i riječi predsjednika Emmanuela Macrona koji je u ponedjeljak večer ispred katedrale Notre-Dame uputio emotivnu poruku: "Notre-Dame je naša povijest, naša književnost, naša mašta, mjesto gdje smo doživjeli velike trenutke". Famozna katedrala Notre-Dame (ili Notre-Drame - Naša drama, kako ju je prikladno nazvao jedan pariški list) sastavni je dio francuskog identiteta.

UMIJEĆE Stručnjaci: Kako se obnavlja crkva poput Notre Dame?

Unatoč velikoj opasnosti, vatrogasci su uspjeli spriječiti najgore te su glavna lađa crkve i dva impozantna tornja na kraju spašeni. Iako su fotografije na prvi pogled strašne, situacija i nije toliko tragična, koliko se na prvi pogled čini. Nakon okršaja s destruktivnim jakobincima u 19. stoljeću, od Notre-Dame je ostao samo kamen na kamenu i jedna golema poluruševina. Interijer i prozori su nakon Francuske revolucije kompletno obnovljeni. Čini se da je svaka graditeljsko-arhitektonska era na Notre-Dame ostavila svoj trag.

Iako se još nagađa o uzrocima požara, nekima u Hrvatskoj je to već bilo jasno čim je požar u katedrali izbio. Oni su već krivca pronašli u muslimanima koji navodno žele uništiti kršćansku kulturu. Što god ta kultura označavala. Pozivanje na linč svih muslimana, bez da se igdje navodi njihova umiješanost, vodi nas u srednji vijek i vremena kad je bila dovoljna samo sumnja da bi se nekoga kamenovalo i spalilo na lomači.

Nisam jedan od onih koji će u gorućoj crkvi tražiti skrivenu simboliku ili nekakve "znakove s Neba". Jednima je goruća crkva značajna metafora za Crkvu u Europi. Ako se oni već tako brinu za Crkvu u Europi, onda bi se prvo trebali osvrnuti oko sebe i pomesti ispred vlastitog praga, jer Crkva u Hrvatskoj ni uz pomoć PR trikova ne može biti nekome uzor. Drugi su uvjereni da "moramo ponovno" obnoviti Notre-Dame kako bismo "obnovili" našu kulturu.

Ako obnova nečije kulture ovisi o jednoj zgradi, onda je ta kultura već dio povijesti. Ovdje mi pada na um nešto drugo: gotičke katedrale su bile izraz mističnog odnosa vjernika i Boga. Usudio bih se reći da je jako malo turista zapravo upoznato s katoličkom pozadinom nastanka ove katedrale. Katedrale i crkve već dugo nisu "središte Francuske". One su danas tek jedan teško razumljivi citat jedne kulture i jednog ne više toliko prisutnog načina života.

Unatoč velikom kulturološko-povijesnom gubitku, gubitak "središta" nije toliko tragičan. Duhovna potraga za Bogom i smislom života se i ne može ograničiti (samo) na liturgijske prostore. Četvrti nikako ne mogu prihvatiti da je riječ o - katoličkoj crkvi.

Vijest o požaru u Parizu zatekla me u Istanbulu u društvu nekoliko Austrijanaca, jedne Njemice i jednog starog Turčina. Nakon što je netko pročitao vijest iz Pariza, dama iz Njemačke je dodala: "Ali sva sreća što su stradali samo krov i toranj. Mogao je netko i poginuti...".

Relativno često Povijest velikih katedrala koje su gutali požari

Budući da sam bio u nekim svojim mislima, iznenadila me reakcija starijeg profesora povijesti umjetnosti rođenog na Bosporu, koji ju je blago prekinuo i dodao: "Ne bih se složio s Vama. Nije to 'samo'. Notre-Dame je prije svega jedan simbol i za mnoge ljude sveto mjesto. Ako već uspoređujete građevinu s ljudskim životima, uvjeren sam da je za ovu crkvu u povijesti mnogo ljudi stradalo. Ja jesam musliman, ali sam isto tako i povjesničar te sam svjestan da mi možemo razumjeti sami sebe jedino ako razumijemo vlastitu povijest. Ako izgubimo svjedoke našeg vremena, kao što je Notre-Dame, onda više nećemo znati ni tko smo ni odakle smo došli i kako smo postali ovo što smo sad. Ovo ne vrijedi samo za religiju, nego i za razvoj cijelog našeg društva te naših zakona i svih ostalih društvenih normi, ali i naših zabluda koje su nas neminovno vodile tamo gdje su nas trebale odvesti. Mi smo izgubljeni bez naše povijesti".

Iako pariška katedrala Notre-Dame mnogima trenutačno izgleda poput očerupanog pauna, trudim se promatrati je kao feniksa koji se ne boji svojega pepela. Vidjeti u plamenu ono pariško monumentalno zdanje teško ikoga ostavlja ravnodušnim. No potrebno je gledati naprijed: veseli me reakcija sveopće javnosti te priprema za obnovu i restauraciju omiljene francuske katedrale.

Unatoč sveprisutnijem euroskepticizmu i sveopćem pesimizmu, obnova pariške katedrale Notre-Dame lako bi se mogla pretvoriti u zajednički europski projekt kojim bi se ovom jedinstvenom spomeniku europske kulture i povijesti povratio stari sjaj. Možda nas upravo ovaj pariški pepeo ponovno spoji.