Prije jednog stoljeća u Velikoj Britaniji donesen je akt prema kojem se, napokon, daje glas ženama starijima od 30 godina, dok je deset godina kasnije odlučeno da se žene izjednače s muškarcima pa su dobile pravo glasa sve žene starije od 21 godinu. 

Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo pokreta sufražetkinja, žena koje su riskirale slobodu, a ponekada i živote kako bi se aktivno borile za pravo glasa, te izjednačavanje prava s muškarcima. 

Zatvarane su, plaćale su globe, štrajkale glađu, bivale izbacivane iz Parlamenta, vezale su se za ograde palača i crkava jer su kraljevska obitelj i Crkva bile protiv toga da se ženama da pravo glasa. Emmeline Pankhurst, danas jedno od lica pokreta, zatočena je 11 puta, a u pritvoru je i nasilno hranjena kako ne bi 'postala mučenica'.

Prije dvadeset godina časopis Time Pankhurst je svrstao na popis 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća.

- Poremetila je društveni poredak do točke nakon koje nema povratka - napisali su o revolucionarki.

No iako se u povijesti iz prvog vala feminizma pamte imena poput Emmeline Pankhurst, Emily Davidson koja je poginula pokušavajući zalijepiti plakat 'pravo glasa ženama' na kočiju, Rose Luxemburg i Clare Zetkin, treba imati na umu da je njihova moć ležala u tome što su uspjele mobilizirati masu istomišljenica, danas anonimnih 'običnih' žena koje su uz svoje obitelji, poslove i probleme pronašle vremena i snage boriti se za prava koja im, smatrale su, pripadaju, a najvažnije takvo pravo bilo je upravo - pravo glasa.

Takvih žena, koje su bili članovi njihovih obitelji i predaka, prisjetile su se Britanke i Britanci.

- Moj brat i njegova supruga pronašli su certifikat naše bake Dore, a na dnu je bio potpis niti manje niti više nego Emmeline Pankhurst. Dokaz da je baka bila dio pokreta nalazio se na dnu jedne ladice, već pomalo potrgan. Na certifikatu je zahvala baki što je bila 'uvijek spremna odazvati se pozivu dužnosti' - kaže Joanna Wickenden Ibarra iz Londona. Sa njezinom bakom je na svaki susret i prosvjed odlazila i njezina sestra Florence, a obje su nekoliko puta privedene i prenoćile u zatvoru.

Povijesni uspjeh Mnoge žene još traže pravo glasa, a Hrvatice ga dobile na današnji dan

Sve žene iz uže i šire obitelji odlazile su na demonstracije. Irene, još jedna teta, je držala koncerte 'za borbu', a Florence je, kaže Joanna, uhićena jer je bacala kamenje na prozore nakon što su političari, po tko zna koji put, odbili primiti žensku delegaciju. Provela je mjesec dana u zatvoru gdje je i štrajkala glađu, no to ju nije spriječilo u tome da na "crni petak" 1910. opet prosvjeduje i ovaj puta provede dva mjeseca u zatvoru.

Dok je sjedila u maloj ćeliji Florence je izvezla svoj potpis na zastavu pokreta koja je danas izložena u muzeju grada Londona. Među sitnicama koje su obitelji ostale od generacija borkinja je i prekinuti lanac koji, u prenesenom značenju, simbolizira pobjedu u borbi za pravo glasa.

U istom zatvoru gdje je Florence provela mjesece zadržana je i Jenna McCallum, pra-teta Sheile Perry iz Edinburgha. McCallum je svoju malu ušteđevinu potrošila na put do Londona kako bi sudjelovala u prosvjedima, a nakon što je uhićena nije htjela platiti pet funti kako bi je pustili iz zatvora.

- Počela sam istraživati tetu Jennu nakon što sam o njoj slušala od majke, koja mi je rekla da su sve žene te generacije iz naše obitelji bile žestoke, siromašne, i predane cilju. U knjižnici mjesta Dunfermline pronašla sam dokaze da je 1919. godine teta organizirala veliki štrajk protiv povećanja rente najsiromašnijima, i ženama radnicama. Na početku velike procesije bio je veliki, ručno izrađeni, plakat na kojem je pisalo 'nikada se ne predajemo'. Navodno je teta čak dobila i Sylviju Pankhurst da govori u obranu uhićenih muškaraca i žena - kaže Sheila Perry o obiteljskoj povijesti i napominje kako baš uvijek izlazi dati svoj glas.

-  Uvijek glasam, pa čak i onda kada mi se pretjerano ne sviđaju opcije. Mislim da to definitivno dugujemo ženama koje su tako radikalno poboljšale naše živote, naše obrazovanje i naša prava - kaže Sheila koja je 2009. sudjelovala u ženskom maršu kroz Edinburgh.

David Adamson Redgrave, koji danas živi u Americi, prisjeća se priča o svojoj baki Jennie Adamson koja je, kao aktivna političarka, organizirala druženja na kojima su se šile trake s natpisima. 

- Dugo nisam shvaćao da to nisu bile 'samo' žene koje šiju, već je bila riječ o ozbiljnim političkim sastancima i debatiranjima. Tako moja mama i dalje ima jedan šal na kojem je ljubičastim slovima izvezeno 'ženama pravo glasa'. Jedno je vrijeme šezdesetih čak bio izložen u muzeju u Cambridgeu - kaže Redgrave čiji je djed, a Jennienin suprug, bio vođa sindikata i član Parlamenta.

SLUŠKINJINA PRIČA Odlična nova serija koja kritizira moderno patrijarhalno društvo!

- Djed William Adamson u svemu je podržavao baku, oni su zajedno vodili svoju malu revoluciju. Baka je također izabrana za Parlament, i to 1936. godine, a bila je 36 žena po redu kojoj je pripala ta čast. Njezin portret danas visi u londonskoj National Portrait Gallery - kaže Redgrave, ponosan na svoje pretke, a posebno baku jer je, kaže, ženama i sada, a posebno tada bilo teže i više su riskirale borbom.

Njihove priče podsjećaju na to kako je čak i temeljna prava bilo teško izboriti, a kako ih je neaktivnošću, letargijom i nepažnjom vrlo lako ponovno ugroziti ili čak izgubiti.