Nekad je to bilo dvaput, nekad triput tjedno. Jeremy Gavins danas ima 63 godine i tek sada je smogao snage za ispričati za Buzzfeed kako su ga prije 45 godina, 1972., kad je imao samo 18, pola godine psihijatri "liječili od homoseksualnosti" seansama elektrošokova. A cijela priča užasno je svjedočanstvo i o sudjelovanju tadašnje katoličke crkve u mučenju ljudi.

Naprosto bi ga zavezali za stolac, priključili na elektrode i potom mu radili ono što se danas može zamisliti isključivo u tajnim špijunskim mučilištima ili u novovijekim ratovima. Dok je Gavins pričao, povremeno bi se trznuo, doslovno kao da mu opet kroz tijelo prolaze udari električne struje. "Svi su mrzili pedere", rekao je novinaru Britanac koji je danas na pragu mirovine. Odrastao je u gradiću Keighleyju, bivšem tekstilnom industrijskom centru kod Bradforda.

Pohađao je katoličku školu Svetog Bede Časnog, a "svi koji su mrzili pedere" u prvom su redu bili učitelji u školi, često katolički svećenici. Ništa manje konzervativni nisu mu bili ni roditelji, izrazito hladni ljudi koji svoju djecu nikad nisu grlili. U domu njegovog djetinjstva samo spominjanje riječi "seks" smatralo se "prljavim", legendarnog biologa Davida Attenborougha koji je čak civilizaciju zadužio svojim dokumentarcima, njegovi su roditelji smatrali "pervertitom", jer je prikazivao životinje tijekom parenja.

A "pederi"? Njegovi roditelji nisu imali sumnje da sve takve treba pobiti. Isto kao što nisu imali pojma da je jedan od njihove trojice sinova homoseksualac. "Da su to doznali, izbacili bi me na ulicu istog trenutka", kazao je Gavins. Njemu je bilo jasno tko ga seksualno privlači još od dobi od 11 godina. Vremenom je upoznao dječake koji su također eksperimentirali, svlačili bi se, dirali, ali nikad nisu razgovarali o tome što to doista znači. Jedino što im je bilo jasno bilo je – da o tome moraju apsolutno šutjeti.

Bila je 1969., dvije godine ranije u Velikoj Britaniji homoseksualnost je dekriminalizirana, upravo je protutnjalo i "Ljeto ljubavi", kad je tada 15-godišnji Gavins počeo istraživati homoseksualnost kao pojam i fenomen u lokalnoj biblioteci. "Morali ste to tajiti. Na kraju sam se rascijepio na dva dijela, jer to je bio jedini način na koji ste mogli živjeti", pričao je. Jedan mladić, Jerry, igrao je ragbi i nogomet i bio je hetero, drugi, onaj iznutra, zvao se Jeremy i čeznuo je za time da pronađe muškarca s kojim će se voljeti.

Imao je 16 godina kad je upoznao Stephena: "Pomislio sam: 'Grom i pakao! Pa on je predivan!' Bio je naprosto prekrasan." Stephen Carmel Routledge imao je crnu kovrčavu kosu, mali nos, bio je vitak, nekoliko mjeseci mlađi od njega i živio je nekoliko kilometara dalje u Bradfordu. "Pomislio sam da ga naprosto moram upoznati", pričao je dalje. Isprva je svoje osjećaje prema njemu krio kako ga ne bi preplašio.

"Pronašao sam nekoga s kime sam mogao razgovarati. Vjerovao sam mu. Morao sam biti vrlo pažljiv da onaj moj gay dio ne iziđe na vidjelo, a to nije lako. To sam činio pred svima koje bih susretao. Nikad ne možete biti ono što jeste. No, kad bih bio sa Stephenom, mogao sam biti sasvim svoj, i onaj ragbijaški ja i onaj gay ja. A on me je prihvaćao. Kad god bismo bili zajedno nasamo bio bih savršeno opušten."

Tijekom puno mjeseci prvi put su se poljubili, kad nitko ne bi vidio držali bi se za ruke, njihova veza polako se razvijala. Gavins je pričao da se osjećao da je na samom nebu, neopisivo je volio svog dečka. No, uto je došao Uskrs 1972., približavala im se matura i ispalo je da će svaki krenuti na svoje sveučilište, da će se razdvojiti. Gavinsa je skori rastanak toliko izjedao da se jednog dana u školi srušio na hodniku uslijed napadaja panike.

Učitelj koji ga je zatekao, odveo ga je u svoj ured da mu pomogne, te je stao pričati s njim. Gavins mu je uplakan naprosto rekao da je zaljubljen i da problem ima veze s time. Učitelj je inzistirao da mu objasni zašto bi to bio problem. "Zato što se zove Stephen", napokon mu je otkrio Gavins. Bile su to riječi koje su mu uništile život. Učiteljev ton u trenu se izmijenio. "Ti imaš bolest. Zlu bolest", rekao mu je.

S nadležnim "monsinjorom Sweeneyjem" dogovorio je da se Gavins više ne smije viđati sa svojim dečkom i da se svakog dana mora javljati ugovorenom učitelju kako bi ga kontrolirali kamo se kreće. Tijekom tri ili četiri tjedna takvog režima, uvjerili su ga da je doista bolestan, da je grešan i zao zato što je homoseksualac. A onda ga je pozvao "monsinjor": "Rekao mi je: 'Možeš nastaviti biti homoseksualac i ja ću te izbaciti škole već danas. Nećeš maturirati. Ili te možemo poslati da te izliječimo. Reci svom liječniku da si homoseksualac i izliječit će te.'"

Matura mu je bila jedina šansa da ode na Sveučilište Exeter, da ode iz tog jezivog gradića u kojem je živio cijelog života, i tako je pristao. Liječnica mu je bila također konzervativna katolkinja, u jednoj minuti mu je rekla da je to "bolest koja se može liječiti" i poslala ga je psihijatru. Kroz takva "liječenja" od 40-ih su prolazili mnogi. Čak i Alana Turinga, čovjek koji je u Drugom svjetskom ratu razbio nacističke šifre i time postao jedna od prijelomnih točaka tog rata, "liječili" su dozama estrogena kako bi mu smanjili libido.

Nekima bi prikazivali slike muškaraca i istodobno davali apomorfin kako bi im pozlilo u istom trenutku. Neki su od povraćanja i proljeva u takvom refleksnom kondicioniranju čak i umrli uslijed dehidracije. Neke su pak tretirali elektrošokovima. Ispalo je da su učitelji u katoličkoj školi u direktnom kontaktu s psihijatrima. "Savršeno sam siguran da se to događalo ranije i drugim učenicima. Katolički stroj je radio svoje", pričao je.

Nastavak čitajte na sljedećoj stranici.

Monsinjor, koji je vodio školu, "izišao mu je u susret" rekavši mu da ne mora ništa reći roditeljima. "Kad budeš izliječen, ionako nećeš morati ništa im govoriti", rekao mu je. Tako je Gavinsa preuzeo psihijatar dr. Hugo Milne, čovjek koji će poslije postati ozloglašen po svojoj procjeni da je serijski ubojica Peter Sutcliffe iskren kad je rekao da ga je na zločine "pozvao sam Bog". Gavinsa je ispitao za ime dečka, koliko je imao veza, kako se Gavins osjećao u vezi katoličanstva i obitelji.

Ispalo je da je prva seansa elektrošokovima zakazana za prvi dan ispita. Naredili su mu da se svuče, posjeli su ga u stolac ispred dva ekrana, vezali ga. Na jednom ekranu su prikazivali muškarce, na drugom žene, neke odjevene, neke gole. "Rekao mi je: 'Kad ugledaš sliku muškarca dat ću ti elektrošok, kad ugledaš ženu, neću.'" U ruku mu je dao i prekidač, rekavši mu da njime može isključiti struju. Ali mu nije rekao da prekidač neće raditi uvijek.

Čak mu je skinuo gaćice kako bi vidio ako Gavinsu pobjegne erekcija. Što je upravo suludo, jer tko bi se mogao uzbuditi u takvim uvjetima? Za probu mu je dao prvi udar struje. "Jebemtiiiii!!!", zavikao je Gavins kako bi opisao kakav je to bio osjećaj. Rekao je psihijatru koliko ga je jezivo zaboljelo. "Odgovorio je: 'To je i namjera.'" I onda je krenulo u polumraku. Svaki šok trajao je po nekoliko sekunda.

"Takvu bol nisam osjetio nikad ranije. Pokušavaš odmaknuti ruku od toga, ali ne možeš jer si svezan", opisivao je Gavins, pokazujući trzanjem ruke kao da je još uvijek svezan. Nije više imao pojma ni što mu se događa. Agonija je prešla u potpunu zbunjenost kako su šokovi nalijetali. Očajnički je stiskao prekidač. Ispalo je da je tako dizajniran da radi tek svaki peti put. Bol bi prestajala kad bi mu prikazali ženu.

Ali nije to bilo nikakvo olakšanje, jer bi imao vremena samo za pribrati se za osjetiti očaj i paniku pred novim udarom boli jer je znao da slijedi slika muškarca i još jedan šok. "Znaš da ćeš dobiti novi udar struje i da ne možeš učiniti baš ništa." Trajalo je to sat i 20 minuta. Ispalo je da ne može pisati testove, a monsinjor mu je rekao da ih ne može odložiti. Počeo se tijekom seansi elektrošokova isključivati, refleksno primjenjivati mentalnu samoobranu udaljavanja od onoga što mu se događa.

To će mu se nastaviti događati cijelog života. Stigao je vidjeti Stephena još jednom prije nego što je ispalo da je pao sve ispite osim jednog, što mu nije bilo dovoljno za bijeg u Exeter. Zbog toga je nastavio s užasnim terapijama sve do jeseni kako bi mogao polagati ispite. I jednog dana, umjesto da ode na dozu redovnih mučenja, otišao je do Stephenovih roditelja koji su rekli da ne znaju gdje mi je sin. I dok se vraćao pješice, uz njega se zaustavio automobilom jedan od svećenika.

Očito su ga nazvao Stephenovih roditelji. Svećenici u školi su znali da je trebao kod psihijatra i ovaj ga je pokupio i odveo u bolnicu. Tog dana nije dobivao šokove, nego ga je dr. Milne samo ispitivao. I to detalje o ljubavi prema Stephenu. Već na sljedećoj seansi doznao je i zašto. Odveli su ga u prostoriju samo s krevetom, polegli ga, vezali, a dr. Milne ga je ispitivao. Kad bi ga pitao da zamisli nešto homoerotsko, a ovaj rekao da je zamislio, udario bi ga šokom.

Ako bi odbio, svejedno bi ga udario. Isto je bilo i s pitanjima o Stephenu. Dali voli Stephena? Ne, odmah šok. Ako bi rekao da, svejedno bi dobio šok. I usred svih tih mučenja, jednog je snježnog dana imao i tu tragediju da je Stephena ugledao kako izlazi iz autobusa, kako se pokliznuo i pao taman da na njega naleti automobil koji mu je prešao preko glave. Urlao je od boli, ali nije smio do njega niti u tom trenutku. Samo je pao u snijeg. Naravno da uslijed tortura nije mogao položiti ispite. Ostao je u gradu.

Umjesto na fakultet, ostao je raditi u tvornici. Zadnji put kad je razgovarao s ocem bilo je kad mu je rekao: "Ti nisi gay." Objasnio je da mu je time uništio riječ koju je volio. Više nije šutio. Učlanio se u prvi aktivistički gay pokret. U pubu se jednom prilikom pojavio u majici "Drago mi je što sam gay". Uništen i emocionalni i psihički postao je ekstremno promiskuitetan. 1977. napokon je našao nekoga s kim je bio u vezi. No, i to je propalo kad ga je usred seksa nazvao Stephen.

Stvari su se pogoršale kad je, napredujući u tvornici, došao na uredsko mjesto. Više nije radio rukama i stalno su ga proganjale misli o Stephenu. Namjerno je dao otkaz i zaposlio se na željeznici, na popravljanju kamenih zidova. "Otkrio sam da tada mogu misliti samo na kamenje." Slijedila su desetljeća u kojima je stao patiti od kroničnih bolova, od fleševa, PTSP-a prouzročenog torturom. U nekoliko navrata pokušao je samoubojstvo. 1998. konačno je doživio slom živaca.

Uslijedile su terapije kojima su mu liječnici pomogli da prihvati smrt Stephena, koliko god mu je dalje nedostajao. 2010. je uslijedio novi slom živaca, samo što je ovaj put konačno otkrio kroz što je sve prolazio. Psihijatrica Shirley je postala prva osoba nakon Stephena kojoj je mogao sve otkriti. Krenulo je mučno razotkrivanje svega što ga je mučilo desetljećima. I onda je shvatio... On uopće nije niti vidio Stephenovu smrt!

Naprosto su ga toliko izmučili elektrošokovima da su tijelo i um u totalnom ratu doveli do toga da je um izmislio tragičnu smrt. Pronašli su da je na isti način izmrcvareni tinejdžer iskonstruirao pet ili šest sjećanja na Stephena. Gavins je oživio. Odmah je krenuo tražiti Stephena, da bi našao da je njegova ljubav iz mladenaštva stradala u automobilskoj nesreći 20. listopada 1983., 11 godina kasnije nego što je Gavins mislio.

Otada se njegov PTSP popravlja, koliko god je jasno da se neke stvari više nikada neće moći popraviti. Nadao se da će mu se netko ispričati za mučenja; Kraljevsko društvo psihijatara, Katolička crkva, ali nije nitko. Proganjaju ga strahovi da će netko opet početi uvoditi elektrošokove za "liječenje homoseksualnosti".

U Velikoj Britaniji danas postoje bogate i utjecajne kršćanske skupine koje to i zagovaraju. U SAD-u su se pojavile srodne metode. A u Kini je dokumentirano da su se ovakve torture homoseksualnih osoba pomoću droga i električnih udara primjenjivale i 2015.