Kustos putujuće izložbe 'Nacistički progon homoseksualaca 1933.-1945.', a ujedno i direktor izložbi u Američkom muzeju za sjećanje na holokaust, Ted Phillips, kaže da je bilo teško doći do materijala za postavljanje ove izložbe, jer nije kao holokaust kod kojeg imate tisuće izvora i ljudi koji prepričavaju svoje životne priče.

Putujuća izložba otvorena je 2002. godine, te je otad postavljena u više od 25 država. Inače, prije ove izložbe, odlučeno je da će se prikazati sve nežidovske žrtve rata, od Poljaka i sovjetskih ratnih zarobljenika, preko invalida i Jehovinih svjedoka do Roma i homoseksualaca.

U međuvremenu se na stranici muzeja može naći sve više informacija o drugim genocidima i mučenjima, pa je tako prošle jeseni primjerice muzej prvi koji je javno objavio fotografije koje su prokrijumčarene iz Sirije a na kojima su prikazani zatvorenici koje su mučili i ubijali pripadnici Assadovog režima.

Izložba koja se usredotočila na nacistički progon homoseksualaca sastoji se od serije kronološki posloženih ploča ispunjenih tekstovima, fotografijama i fotografijama iz policijskih dosjea, kao i drugim dokumentima. 

Izložba počinje pripravljanjem scene tijekom koje se objašnjava da je prema njemačkom kaznenom zakonu, točnije članku 175, 'neprirodna nepristojnost' između muškaraca, 'kažnjiva zatvorom'. To je stajalo u zakonu od ujedinjena Njemačke 1871. godine.

S jedne strane klubovi, a na drugoj progoni

Pa ipak, u Weimarskoj Republici između dva svjetska rata veliki gradovi poput Berlina postali su centri društvenih eksperimenata koji su tisućama homoseksualaca nudili anonimnost, ali i značajan stupanj prihvaćanja.

"Postojale su lige za istospolna prijateljstva, klubovi, barovi, kafići, a oživjele su i plesne dvorane koje su svojim članovima nudile podršku i društvo", piše na jednoj izloženoj ploči. Iako su istodobno stotine muškaraca bile izložene progonima svake godine, zbog članka 175, koji nije spominjao lezbijke.

U očima nacista, homoseksualci su mogli oslabiti arijsku rasu, djelomično i zato što homoseksualci nisu pridonosili povećanju broja arijevaca, budući da su "fizički povukli svoju 'generativnu moć' iz opticaja", piše na drugoj ploči. 

Oni su se "bojali da je homoseksualnost svojevrsna infekcija koja bi se mogla pretvoriti u epidemiju, pogotovo među ranjivom mladeži". Jedan je nacistički dijagram tako pokazivao 'širenje zaraze' s jednog muškarca na 28 ljudi pomoću zavođenja.

U nacističkoj viziji društva kojim dominiraju muškarci, nije postojao strah od lezbijki kao od gay muškaraca. One su i tako mogle postati majke i žene i nije bilo potrebno brinuti oko njihovog seksa, objasnio je Phillips.

Nacisti su 1935. godine izmijenili članak 175, tek utoliko da im je sad bilo još lakše osuditi muškarce, iako i dalje nisu spominjali žene. Nacisti su naime smatrali da bi bilo teško razlučiti kad je među ženama riječ o prijateljskoj, a kad o intimnoj vezi.

Nova verzija zakona dozvoljavala je sudovima da za svaki mogući kontakt među muškarcima kažu da je postojala seksualna namjera, čak i ako je bila riječ o jednostavnom gledanju ili dodirima. To je moglo biti i više nego dovoljno za uhićenje i osudu, a ponekad se policija tek uzdala u riječi treće osobe.

Svi su zaboravili na zakon?!

Pretpostavlja se da je tijekom nacističkog režima oko 100.000 muškaraca uhićeno zbog članka 175, a oko polovice uhićenih je nakon suđenja završilo u zatvoru. Neki su prisilno zatvoreni u psihijatrijske ustanove, a stotine su kastrirarne pod sudskom nalogom ili prisilno.

Između 5.000 i 15.000 muškaraca poslano je u logore, te su ispali iz pravnog sustava. Tamo su morali nositi ružičaste trokutiće kako bi se identificirali kao homosekusalci. A u koncentracijskim logorima u Njemačkoj, gdje je bilo malo Židova (jer su većinom poslani u logore u istočnom području), homoseksualci su bili na dnu hijerarhije, te su se drugi zatvorenici bojali druženja s njima.

Nakon što se Njemačka predala u svibnju 1945. godine, Saveznici su ukinuli brojne nacističke zakone kojima se trebala pročistiti arijska rasa. Međutim, članak 175 nije ukinut te ga Zapadna Njemačka nije promijenila sve dok homoseksualnost nije dekriminalizirana 1969. godine.

Ostatak pročitajte u Newsweeku.