Noć prije utrke počela sam polako paničariti. Iako je ovakva nervoza sasvim uobičajena, ovaj put bila je drugačija. Prije sam se za vrijeme svojih amaterskih dana bojala hoću li čuti alarm, hoće li se upaliti i razmišljala gdje ću ići na doručak nakon utrke. 

No ovaj put bilo je potpuno drugačije. 

Ležala sam na poljskom krevetu u šatoru od platna u sjevernoj Keniji, samo nekoliko sati prije početka polumaratona i brinula o lavovima. Strahovala od toga da me neki od njih ne pojede. 

Prošloga ljeta, moj suprug i naših četvero prijatelja putovali smo iz San Francisca a naša krajnja destinacija bila je Lewa Wildlife Conservancy, utočište divljih životinja. Nismo baš bili u formi za istrčati maraton, ali ni polumaraton. No ovo nije bila neka obična utrka, neki obični polumaraton i maraton, već jedna koju nazivaju najtežom na svijetu. Na nadmorskoj visini od gotovo dva kilometra, Lewa je vruće, suho i prašnjavo mjesto. I tada mi je sinulo - možda sam se trebala posebno pripremiti za ovo, piše The Wall street Journal.

Tim Gazelle, kako smo se optimistično nazvali, odlučili je trčati na Safaricom maratonu, pažljivo orkestriranom maratonu u Lewi u organizaciji sa neprofitnom organizacijom Tusk, čiji je cilj prikupljanje prihoda za očuvanje divljine, edukacije i razvoja diljem Kenije. Rezervat je to površine oko 220 km kvadratnih i dom je 137 nosoroga, 182 žirafe, 1160 zebri, oko 500 slonova, 26 lavova i oko 140 naoružanih čuvara koji pomno prate da ne bi došlo do nekog problema. U povijesti ovog maratona, od gotovo 20 godina, nije bilo nikakvih. 

Dok sam razmišljala o utrci prisjećala sam se životinja koje smo promatrali iz automobila dan ranije, od hijena do nosoroga. Inače ovdje ljudima nije dozvoljen pristup, osim tog jednog dana u godini kada se divljim životinjama priključuje jedna sasvim drugačije životinja. Čovjek.

Probudio me zvuk kenijske glazbe iz zvučnika a ubrzo i zvuk helikoptera koji nadlijeće prostor kako bi preplašio životinje koje ga smatraju svojim domom i oslobodio put nama, trkačima. Maloj životinjskoj vrsti u rezervatu. 

1400 trkača iz 20 zemalja, većinom iz Kenije krenuli su zajedno sa starta u ime očuvanja prirode i inspiracije. Većina ljudi trči polumaraton, a njih 200-ak, među kojima i vrhunski kenijski trkači poput osvajača zlatne medalje sa OI 2016. godine Eliuda Kipchoge trče u cijelosti. Prije toga održava se dječja utrka za koju se lokalna djeca pripremaju godinu dana u nadi da će osvojiti vaučere za supermarkete, te nagradne vrećice prepune čarapa, olovaka, papira i čokolade. Posebna nagrada očekuje onog koji osvoji prvo mjesto - telefon. 

Prepuni energije, banana i kave i gotovo napunjenog rezervoara vode, obukli smo tenisice i krenuli prašnjavom cestom prema startnoj liniji. Tamo smo se susreli sa još jednim članom tima Gazelle, Jacobom Kanakeom, vozačem iz Lewe koji ovdje radi već godinama no nikada nije sudjelovao u utrci. 

Novi skandal Najbolji trkač na svijetu smislio prevaru stoljeća

"Spreman sam", rekao je. Zagrlili smo se i krenuli. Bio je to pravi ljudski stampedo u kojem je sudjelovalo 1400 trkača različitih mogućnosti i vještina. Krenuli smo prašnjavim putem po uskoj stazici. Stisnuli smo se na mekanom dijelu staze i pobrinuli da se ne izgubimo, ili slučajno zalutamo. Oko nas bilo je mnogo lokalaca, bosonogih Kenijaca koji su promatrali nas, strance u ne baš tako dobroj formi. 

I tada je zavladao adrenalin. Bili smo zadivljeni i možda preplašeni ogromni prostranstvima koja su bila oko nas. Iznad nas nadlijetao je helikopter kako bi pratio kretanje svakog trkača, poput brižnog roditelja. Pronašla sam svoj ritam, i potpuno opuštena sam shvatila - ništa me neće napasti ili pojesti. 

Trčala sam. I trčala. Uz drevna drveća akacije i uz par žirafa u daljini koje su se sa tla dizale poput elegantnih skulptura. Promatrači su bili rijetkost, a zaposlenici rezervata su nas bodrili i mahali nam. Možda je to i bio najveći dan za Lewe no daleko je od bostonskog maratona. 

Ubrzala sam tempo, popela se na malu uzvisinu i nastavila kroz polje akacija. Ubrzo sam se našla pored mišičavog Kenijca. Zajedno smo sprintali prema cilju kroz koji smo i zajedno protrčali i čestitali si. Završila sam polumaraton s vremenom 1:56:28 no nisam ni blizu bila vremenu najbrže žene, Betty Karambu, s vremenom od 1:14:28. Najbrži je bio pravi superjunak Philemon Baaru koji je maraton istrčao s vremenom od 2:22:18 i čak prije nego su moji članovi tima završili pola. 

Ostatak svog putovanja proveli smo na tipičnom safariju, u potrazi za leopardima. S oduševljenjem smo promatrali lavove, krda slonova i bebe nosoroge sa sigurne udaljenosti iz Land Cruisera. Cijelo to vrijeme imali smo potrebu izaći van u tu divljinu koju smo osjetili dok smo trčali.