U hip-hopu sve je stvar konteksta, ali i melodrame. Kad je Nas s ‘’Illmaticom’’ (Columbia, 1994.) donio tzv. brutalnu liričnost na scenu. Ne samo da se u kartu, uz dominaciju zapadnog Death Rowa, ucrtala Istočna obala, nego se napokon izlizao kožni sjaj Vanilla Icea i MC Hammera. Ujedno, Nas je postao protagonist i antagonist vlastita uspjeha. Za neke opsjednut prošlosti i vlastitom ulogom dežurnog moralizatora, za druge kralj cringea s obzirom na povijest nedokazanog obiteljskog nasilja, koji eto tijekom gotovo trideset godina karijere uporno u žanru koji ne trpi iskustvo uspijeva opstati balansirajući između sirovosti, komercijale i nostalgije. Odrasta u eri prije dolaska na mjesto gradonačelnika ambicioznog državnog tužitelja Rudyja Giulianija. Grad je prljav, pun štakora, nasilan i opasan. Stanuje u propalom planskom naselju Queensbridge u skučenoj i zagušljivoj atmosferi te se beatovima bori s vlastitim strahovima i demonima.

Bori se i da uopće izda ‘’Illmatic’’. Arhetipski album na kratkoj ljubičastoj kazeti u 2013. dobiva zlatno glossy reizdanje na CD-u. Kao tad dvadesetogodišnjak istražuje mogućnosti i složenosti forme. Vjeran je tradiciji, no nipošto slijepo. Sve je zgusnuto i klaustrofobično poput zgužvanog naselja, a jednostavno. On je promatrač. Ubacuje jazz samplove i glazbu kojom je okružen u roditeljskom domu (otac mu je kornetist i gitarist Olu Dara, s kojim će mnogo godina poslije pozirati na Gapovoj reklami). Osjećaj zarobljene mladosti, kao i finih beatova, prevladava na albumu bez imalo glamura kad u ‘’Memory Lane’’ repa o žaljenjima:

***

’’My intellect prevails from a hangin’ cross with nails

I reinforce the frail, with lyrics that’s real

Word to Christ, a disciple of streets, trifle on beats

I decipher prophecies through a mic and say peace’’

***

Ono što dolazi poslije jest posuđivanje ideje i strukture samog albuma (zbog toga će se Notorious B.I.G.-u fino narugati Ghostface i Raekwon, dok će Jay-Z s debijem ‘’Reasonable Doubt’’ polagano zauzimati mjesto). Dolazi i neizbježno golemi komercijalni uspjeh, posebno kad umilno i bezazleno s Lauryn Hill snima ‘’If I Ruled the Word (Imagine That)’’. Na tom albumu, ‘’It Was Written’’ (Columbia, 1996.) već je Dr Dre, ali i sila zvijezda od Foxy Brown do starog druga Cormege. U dvijetisućitima hvata se bunta, Busha i Trumpa u ‘’American Way’’ te ponovno nastupa iz snažno socijalno motivirane, ali ipak propovjedničke pozicije u kojoj mu danas najviše parira Kendrick Lamar:

***

’’I don’t care about the runaways

I don’t care about who’s gay

I don’t care about dying of AIDS

But I care if I got paid

Who even cares about the president?’’

***

Odrastanje, rane, gubitke i kontroverze prati ‘’Life’s Good’’ (Def Jam, 2012.), da bi nova faza počela s albumom koji producira Kanye West, ‘’Nasir’’ (Def Jam, 2018.). S nostalgičnom trilogijom ‘’King’s Disease’’, koju će presjeći kratkim albumom ‘’Magic’’ (Mass Appeal, 2021.), na skliskom smo terenu teško izborene pozicije i ega jer ono što opraštamo mlađahnim pop-zvijezdama od Taylor Swift do Billie Eilish rijetko toleriramo ionako povlaštenom pripovjedaču unutar hip-hopa. Prvi ‘’King’s Disease’’ (Mass Appeal, 2020.) okuplja najbolje od mlade scene (Lil Durk, Big Sean itd.) te mu posljedično stiže u ruke prvi Grammy. U pjesmi ‘’The Cure’’ jasno podcrtava svjesnost o starenju unutar žanra: ‘’You glamorize the game, it ain’t a glorious road”, koju će u nastavku ‘’King’s Disease II’’ (Mass Appeal, 2021.) suprotstaviti slavnom ‘’Hip-hop is Dead’’ (Columbia, 2006.). Na istome mjestu naći će se Eminem i Lauryn Hill. U završnom ‘’King’s Disease III’’ (Mass Appeal, 2022.) nema nijedne suradnju, ne zanimaju ga ni nova imena nužna da se u industriji održiš kako-tako, a nije ga ni pretjerano briga.

S producentom Hit-Boyjem nabija albumom nostalgijom, ritmom devedesetih i mitomanijom koja se ne mora svidjeti, a još manje je tu da se dodvori novim generacijama. Nema ni crossovera. Putovanje je introspektivne prirode. Nimalo slučajno u uvodnoj ‘’First Time’’ odaje priznanje Kendricku Lamaru. Rani utjecaji i svježina vode nas kroz ‘’Thun’’ gdje bubanj pojačava dojam undergrounda, a anegdota s Jay-Z-jem naglašava sveprisutan kulerski, zaboli me stav. Sanjiva, synth melodija prisutna je u plesnoj “Hood2Hood” koja propagira zajedništvo. Nešto teži groove i klasično gadljivi sadržaj odjekuje u “Serious Interlude”. Starenje i ranjivost u “Once a Man, Twice a Child” nisu imuni na samokritičnost: ‘’But you could be the problem, it’s not always them, my dude’’, kao i ‘’Beef’’, stvar u kojoj Nas možda najviše eksperimentira. Navijačko, pacifističko zatvaranje albuma ne po svačijem guštu s “Til’ My Last Breath” cementiraju flow i finese. U 21. stoljeću i dalje je nad njim sjena ‘’Illmatica’’, ovaj put u Netflixovoj seriji ‘’Ozark’’. Nešto je grandomaniji pridonio i sam od dokumentarca ‘’Nas: Time is Illmatic’’ (2014.) do stalnog objašnjavanja zanemarena mjesta u povijesti koje postaje ponekad samoispunjujuće proročanstvo. Nije imun ni na učestalu žanrovsku mizoginiju. A opet paradoksalno opovrgava izlizanu hip-hop mantru da je nemoguće biti muzički i tematski konzistentan, a živ. ‘’King’s Disease III’’ fina je utopija i lekcija. Dobar povratak na kauč i