Godina je 2005., karavane velikih, pogotovo metal bendova, iscrtavajući karte europskih turneja sve rjeđe zaobilaze Hrvatsku, a Sloveniju posjećuju i češće. Godina je 2005. i jedna loše odmjerena odluka, temeljena na pogrešnoj procjeni i nepotpunim informacijama, dovest će do dugotrajnog (glazbenog) žaljenja. Tog su ljeta najavljena gostovanja dviju ne samo glazbenih već i vizualnih atrakcija; najprije je, 22. kolovoza, u pulskoj Areni gladijatorsku borbu s Katoličkom crkvom u svoju korist trebao zaključiti Marilyn Manson, a niti mjesec dana kasnije, 18. rujna, ljubljanske bi Križanke postale jedna od posljednjih postaja svjetske turneje finskog Nightwisha. Novca u koncertnom fondu nikad nije bilo dovoljno, pa je novopečena studentica Filozofskog roditeljsku donaciju usmjerila prema Puli jer, govorkalo se, Manson će nakon te turneje pozornost preusmjeriti na izgradnju filmske karijere dok će Finci u naponu snage sigurno uskoro ponovno posjetiti “ove prostore”. Pogrešno, Manson je već za nekoliko godina svirao po Italiji, a muški je dio sympho-metal benda, nezadovoljan njezinim angažmanom, nakon završnoga koncerta turneje “Once Upon a Tour” Tarji Turunen uručio otkaz. Tako je projekt započet kao alat za razbijanje ustajalosti svakodnevice troje školskih prijatelja u malom finskom gradu završio, ili barem privremeno stao, u skandalu, međusobnim optužbama i prepucavanjima. Za razliku od ostalih bendova slične vokacije, Nightwish nije nastao u garaži već okupljanjem oko logorske vatre. Ondje je, vrativši se iz vojske sredinom devedesetih, budući klavijaturist, tekstopisac i kreativni zamašnjak iza jedne od najvećih metal predstava današnjice Tuomas Holopainen došao na ideju da note ispisane u vojarni iskoristi kao podlogu akustičnoj, eksperimentalnoj glazbi uz kakvu su njegovi, oko logorske vatre okupljeni vršnjaci rado pjevali. Jasnu je viziju imao i prije no što je počeo oko sebe okupljati istomišljenike; njegova će glazba, odlučio je, biti izrazito atmosferična, za njezino će se stvaranje koristiti flautama i gudačkim instrumentima, glavna će joj smjernica biti klavijature, a budući da je zazirao od koketiranja s heavyjem, jedine njegovu senzibilitetu prihvatljive gitare bile su akustične. Zato je pozivnicu za projekt u nastajanju poslao školskom prijatelju, gitaristu Empuu Vuorinenu i pjevačici Tarji Turunen, sopranistici u ljepotu čijeg se glasa raspona od tri oktave uvjerio još dok su pohađali sate glazbe kod istog profesora. I tako je počelo.

Debitantskim albumom “Angels fall first” dominirali su elementi folk metala, a njime stvorenu atmosferičnost Holopainen već idućim albumom “Oceanborn” podebljava nešto snažnijim gitarskim zvukom. Kritičari su ih pohvalili, a zainteresirali su i publiku, no u početku su se prema bendu odnosili prilično ležerno, pretpostavljajući mu druge ciljeve: Tarja školovanje, a ostatak muške ekipe izuzev Holopainena služenje vojnog roka. Nakon što su ugovori postali ozbiljniji, klavijaturist je razvio nultu stopu tolerancije prema zanemarivanju sad već poslovnih obaveza. Iz kruga onih u milosti najprije je protjeran neposlušni basist Sami Vanska, a četiri godine nakon njega i Tarja. Ne bi to možda bilo ništa neobično da joj otkaz nisu uručili odmah nakon helsinškoga koncerta snimanog da označi, sarkastičan će biti naziv DVD-a, “kraj jedne ere” i da, umjesto poravnavanja računa u pet pari očiju, nisu njoj i svim znatiželjnicima uputili otvoreno pismo, u njemu je nazivajući “pohlepnom prekršiteljicom obećanja” i djetinjasto brojeći svaki put kad je nešto za njih propustila učiniti. Ona im je odgovorila jednako otvorenim pismom, a u sukob se upleo i tadašnji finski premijer Matti Vanhanen kratko izrazivši nadu da će “mladci riješiti stvari između sebe i u ovoj teškoj situaciji naći način da krenu dalje”. Kad je ekipa dan nakon Valentinova 2008., s novom pjevačicom Anette Olson, taj način pronašla kroz pjesmu “Bye, bye beautiful”, premijer nije reagirao. Nije ni publika, bar ne pretjerano dobro, pa su pjesmu uskoro povukli s koncerata, iako su prozivkom bivše vokalistice otvarali svaki nastup nove turneje. Šveđanki Anette, kojoj dolazak na mjesto školovane operne pjevačice čiji je glas bio jedan od zaštitnih znakova i distinktivnih elemenata benda vjerojatno nije bio nimalo lak, ta je pjesma dodatno prisjela 2012., nakon što je Holopainen i s njom raskinuo suradnju. Razočarano je izjavila kako je kraju njezine etape s bendom kumovala treća trudnoća od čega se Nightwish ogradio u priopćenju izrazivši sreću zbog prinove u obitelji bivše pjevačice, istovremeno ne zaboravivši napomenuti da ona “niti izgledom niti vokalnim sposobnostima nije posve odgovarala publici, zbog čega se ista počela osipati”. 
Tvrdnja je, doduše, djelomično točna jer velik je dio poklonika benda, navikao na, kako su joj tepali, glamuroznu metal divu, s podsmješljivom podozrivošću gledao na “običnu rokericu u tenisicama”, ali oblik komunikacije primjereniji kakvom dinastičkom sukobu nego skandinavskom metal bendu u pitanje je doveo Holopainenovu tvrdnju kako on “jest vođa čopora, ali nipošto tiranin ili diktator”.

Istina, Nizozemka Floor Jansen, čije su vokalne sposobnosti negdje točno između Tarjinih i Anettinih, u bendu opstaje već gotovo devet godina, a pompozna su priopćenja izostala nakon što je u siječnju ove godine, “ne uspijevajući više podnijeti pritisak glazbene industrije”, bend napustio basist Marco Hietala, čiji su bariton i duga plava kosa u godinama od Tarjina odlaska bili zaštitni znak Nightwisha, što daje naslutiti kako se i Holopainen s godinama primirio. No što je ostalo nakon Markova odlaska? Na pitanje će odgovor dobiti svi koji se 28. svibnja priključe večeri uz Nightwish u virtualnom svijetu. Nova je to i drugačija definicija koncerta kakvu su isplanirali za promociju svojeg posljednjeg, lani objavljenog dvostranog albuma “Human: II: Nature”. S njime povezanu koncertnu turneju odgodila je, kao i sva druga glazbena događanja, pandemija, pa iskorak u virtualno dolazi kao zahvala za strpljenje obožavatelja i premosnica, dok čekaju najavljenu, a neizvjesnu rujansku turneju. Ionako se, reći će mnogi, koncerti Nightwisha u posljednje vrijeme ne mogu uspoređivati s ranijim spektaklima pojačanim Tarjinim impozantnim scenskim nastupom i pomno osmišljenim modnim kreacijama, drugi će, također s pravom, ustvrditi da je i glamurozan kič u konačnici samo to – kič te da njezine modne ekstravagancije nisu doprinosile kvaliteti benda. Možda su mu, približavajući ga popu(larnom), u očima obožavatelja uvjerenih u kultni, gotovo svetački status finske petorke, pomalo i oduzele i približile ga blještavilu usporedivom s kakvim eurovizijskim natjecanjem. Na eurovizijsku su se pozornicu gotovo popeli 2000. kad je njihov “Sleepwalker”, unatoč premoćnoj pobjedi kod publike, završio na trećemu mjestu nacionalnog izbora. Unatoč porazu, pjesma je označila sitan preokret u njihovoj karijeri i veći utjecaj Holopainenu silno važne filmske glazbe, a fascinacija će kulminirati nekoliko godina kasnije kada na albumu “Century Child” obrade “Phantom of the Opera” iz istoimenog Lloyd Weberova mjuzikla. Nažalost, takve zahtjevne vokalne dionice po odlasku prve pjevačice više neće moći izvoditi uživo i od začetnika “opera metala”, kakvima su ih kritičari karakterizirali, gotovo će se utopiti u masi ženskim glasom predvođenih bendova uhvaćenih na razmeđi rocka i metala, poput Lacuna Coila ili Leave’s Eyes, čiji pojedini uradci i zvuče mnogo bolje od Nightwisheve srednje faze.  

Ipak, ostaje činjenica da je s 25 godina na sceni i turnejama ispunjenim mahom rasprodanim koncertima Nightwish, uz Rammstein, možda i jedna od prepoznatljivijih europskih ikona velikog glazbenog žanra. Razlog tome vjerojatno dijelom leži i u emocijama što ih stihovima na granici stvarnog i bajkovitog pojačana glazba pobuđuje u slušateljima prestarim za bajku, a nedovoljno odraslima da se od nje odmaknu. Energija Floor Jansen, vokalne sposobnosti i ipak ponešto zanimljiviji scenski nastup spasit će bend od potpunog utapanja, a posljednja dva albuma, uz onaj lani objavljen, tu je “Endless Forms Most Beautiful” iz 2015., naznačuju povratak na staze simfonijski progresivnog, starog i dobro poznatog Nightwish zvuka. Starim poklonicima, posebno onima koji su bend nakon Tarjina odlaska stavili na čekanje, bit će to dobrodošao i vrlo cijenjen povratak u dobro poznate vode, no je li za glazbu doista dobro da zvuči kao da je zapela ili zaostala, petrificirana u vremenu bez nade u evolucijski napredak o kakvom, ispisujući otvoreno pismo čovječanstvu, pjevaju u posljednje vrijeme?