Nightwish - skandinavska mitologija i folk metalurgija

Godina je 2005., karavane velikih, pogotovo metal bendova, iscrtavajući karte europskih turneja sve rjeđe zaobilaze Hrvatsku, a Sloveniju posjećuju i češće. Godina je 2005. i jedna loše odmjerena odluka, temeljena na pogrešnoj procjeni i nepotpunim informacijama, dovest će do dugotrajnog (glazbenog) žaljenja. Tog su ljeta najavljena gostovanja dviju ne samo glazbenih već i vizualnih atrakcija; najprije je, 22. kolovoza, u pulskoj Areni gladijatorsku borbu s Katoličkom crkvom u svoju korist trebao zaključiti Marilyn Manson, a niti mjesec dana kasnije, 18. rujna, ljubljanske bi Križanke postale jedna od posljednjih postaja svjetske turneje finskog Nightwisha. Novca u koncertnom fondu nikad nije bilo dovoljno, pa je novopečena studentica Filozofskog roditeljsku donaciju usmjerila prema Puli jer, govorkalo se, Manson će nakon te turneje pozornost preusmjeriti na izgradnju filmske karijere dok će Finci u naponu snage sigurno uskoro ponovno posjetiti “ove prostore”. Pogrešno, Manson je već za nekoliko godina svirao po Italiji, a muški je dio sympho-metal benda, nezadovoljan njezinim angažmanom, nakon završnoga koncerta turneje “Once Upon a Tour” Tarji Turunen uručio otkaz. Tako je projekt započet kao alat za razbijanje ustajalosti svakodnevice troje školskih prijatelja u malom finskom gradu završio, ili barem privremeno stao, u skandalu, međusobnim optužbama i prepucavanjima. Za razliku od ostalih bendova slične vokacije, Nightwish nije nastao u garaži već okupljanjem oko logorske vatre. Ondje je, vrativši se iz vojske sredinom devedesetih, budući klavijaturist, tekstopisac i kreativni zamašnjak iza jedne od najvećih metal predstava današnjice Tuomas Holopainen došao na ideju da note ispisane u vojarni iskoristi kao podlogu akustičnoj, eksperimentalnoj glazbi uz kakvu su njegovi, oko logorske vatre okupljeni vršnjaci rado pjevali. Jasnu je viziju imao i prije no što je počeo oko sebe okupljati istomišljenike; njegova će glazba, odlučio je, biti izrazito atmosferična, za njezino će se stvaranje koristiti flautama i gudačkim instrumentima, glavna će joj smjernica biti klavijature, a budući da je zazirao od koketiranja s heavyjem, jedine njegovu senzibilitetu prihvatljive gitare bile su akustične. Zato je pozivnicu za projekt u nastajanju poslao školskom prijatelju, gitaristu Empuu Vuorinenu i pjevačici Tarji Turunen, sopranistici u ljepotu čijeg se glasa raspona od tri oktave uvjerio još dok su pohađali sate glazbe kod istog profesora. I tako je počelo.