Oni jednostavno vole zlo. Bavljenjem njime navukli su na sebe nesreću, govori 25-godišnji Junior dok se spušta noć nad Santo Domingom, glavnim gradom Dominikanske Republike. Baš poput brojnih svojih sunarodnjaka, ni taj elektrotehničar nikad nije prešao na drugu stranu otoka. "Na Haitiju su bijeda, potresi, bolesti, otmice... i vudu", napominje Junior.

Haiti i Dominikanska Republika, dvije države koje dijele otok u Karipskome moru, uz međusobne tenzije, danas imaju malo toga zajedničkog. Haiti nakon 13 godina napuštaju mirovne snage Ujedinjenih naroda, dok se istodobno stotine tisuća stranih turista iskrcavaju na pješčane plaže Dominikanske Republike.

Flerida, 50-godišnja fizioterapeutkinja, živi u skromnoj četvrti Santo Dominga gdje ne zalaze turisti. Malom terasom uz ulicu, ograđenom šipkama, širi se miris jutarnje kave. Flerida pozdravlja susjede koji guraju kolica s voćem prema lokalnoj tržnici. Na stolu njezine blagovaonice nalazi se Biblija.

"Ovdje se ne događaju loše stvari jer vjerujemo u Boga", govori Flerida nakon što su prohujali uragani Irma i María bez posljedica na grad. Zašto se prirodne katastrofe gotovo nikad ne događaju na ovom istočnom dijelu otoka, a gotovo uvijek na zapadnom, za nju je odgovor jasan: "Mi se ne bavimo vračanjem i ne surađujemo s vragom. A priča se i da su ondje nešto stavili u zemlju".

Potres na Haitiju odnio je više od 300.000 života 2010. godine, u vjerojatno najtežoj prirodnoj katastrofi otkad je ondje zakoračio Kristofor Kolumbo pet stoljeća ranije na svojem prvom putovanju u "novi svijet". Otok koji je Kolumbo nazvao La Espanola postao je prva europska kolonija, na koji su nakon Španjolaca stigli Francuzi.

Na Haiti, francusko govorno područje, dovedeni su robovi iz zapadne Afrike kako bi radili na plantažama šećerne trske pa oko 95 posto stanovnika vuče podrijetlo odande. S njima su stigli lokalni religiozni običaji, dio identita koji se i danas manifestira u prakticiranju vudu obreda. U Dominikanskoj Republici, španjolskom govornom području, katolička vjera ostala je pak čvrsto ukorijenjena među tamnoputim stanovništvom.

Spomenik Kolumbu i stari centar Santo Dominga, u prijevodu Svete Nedjelje, podsjetnik su na španjolsku tradiciju. U Santo Domingu neki ne žele da im bilo što s Haitija uđe u kuću strahujući od mogućih uroka i bolesti nastalih nakon potresa. Jedna žena, čiji je sin tamo odlazio povremenu raditi, stavljala bi njegovu robu u posebnu vreću pa je prala i dezinficirala.

Vudu rituali na Haitiju, u kojima lokalni vjerski vođa pod udaranjem bubnjeva pada u trans tijekom kojeg nastoji doći u kontakt s duhovima, prema vjerovanju može nanijeti zlo, ali i dobro osobama na koje je usmjeren obred. "Vudu magijom može se ciljano uzrokovati bolest, pa čak i nečija smrt", vjeruje 27-godišnji mladić nadimka Caldo iz Santo Dominga koji tvrdi da poznaje osobu koja se njime bavi te da je vidio posljedice magije".

Nekoliko stotina tisuća Haićana živi u Dominikanskoj Republici s 10 milijuna stanovnika radeći slabije plaćene poslove ili su spremni iste poslove raditi za manju plaću. Ako domaći taksist naplaćuje 200 pesosa (4 eura), Haićanin će putnika na istu rutu odvesti za 100, objašnjava jedan taksist. "Vrijedni su radnici", dodaje na kaotičnoj ulici gdje svatko svakome trubi.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Brojni automobili su izudarani, izgrebani i oštećeni. BDP po stanovniku ondje iznosi 6722 dolara, a na Haitiju 739 dolara, podatak je Svjetske banke za prošlu godinu. U Hrvatskoj je 12.090 dolara.

"Zadovoljan sam ovdje jer posao dobro ide", govori 55-godišnji ulični prodavač slatkiša s Haitija na autobusnom kolodvoru u Santo Domingu. No mnogi ljudi podrijetlom s Haitija nalaze se u teškoj situaciji nakon što je 2013. Dominikanska Republika donijela plan o regulaciji stranaca. Djeca "stranaca u tranzitu", odnosno djeca Haićana bez reguliranog statusa rođena ondje, prema zakonu nisu Dominikanci.

Mnogi bez dokumenata i legalnog prebivališta deportirani su na Haiti. Ondje je pak prije godinu dana uragan Matthew odnio više od 800 života. U polupraznom autobusu na putu prema granici nema stranaca. Autobus se nakon nekoliko sati zaustavlja ispred ograde koju čuvaju naoružani dominikanski vojnici. Na prašnjavom prostoru ispred ureda za kontrolu putovnica stvara se gužva.

Sa svih strana pojavljuju se muškarci u civilu koji samoinicijativno došljake vode do mjesta za pregled putovnica, ispunjavaju im papirni formular, a onda traže novac. U tom metežu se stranac lako može izgubiti. Dominikanska policija u kontejnerskoj kućici upozorava na opasnosti s druge strane: "Pljačke, otmice, nesigurnost..." Putnici se vraćaju u autobus, a velika željezna vrata polako se otvaraju. Malo pomalo nazire se obris najsiromašnije zemlje na zapadnoj polutki.

Ondje negdje uz granicu, kraj rijeke, prije 80 godina je dominikanski diktator Rafael Trujillo pobio više tisuća Haićana koji su živjeli s dominikanske strane smatrajući njihovo prisustvo invazijom. Kasnije je uz posredovanje američkog predsjednika Roosevelta pristao platiti odštetu, osjetno manju u odnosu na traženu. No većina tog novca nikad nije došla do preživjelih koji su prebjegli na Haiti niti do obitelji žrtava jer ga je ukrala administracija Haitija.

Ondje sad nekoliko dječaka u gumenim natikačama lovi štapovima ribu u jezeru. Vidjevši autobus trče prema njemu. Situacija je slična, opet se pojavljuju drugi muškarci koji nastoje zaraditi pokoju novčanicu na sređivanju putovnice, a jedan čak povišenim glasom govori da je on šef. Nakon što mu trik nije uspio mrzovoljno gleda sa strane.

Zagovornici nezavisnosti Haitija, nakon što su se oslobodili kontrole iz Pariza, počeli su oslobađati robove na čitavom otoku pa su ga 1822. u potpunosti zauzeli i uspostavili vlast. Haiti je postao prva suverena crnačka republika u svijetu. No na istočnom dijelu je osnovan liberalni revolucionarni pokret za nezavisnost dominikanskog dijela koji je nakon borbe 1844. proglasio nezavisnu Dominikansku Republiku.

Danas te 22 godine dominacije Haitija nad njihovim dijelom otoka Dominikanci smatraju okupacijom koja je dovela do daljnjih tenzija, ali više ne i rata. Dok u zraku vonja paljevina, bijeli džipovi s crnom oznakom UN-a dolaze iz pravca Port-au-Princea, glavnoga grada Haitija. Brojne nastambe još su porušene nakon smrtonosnih potresa i uragana. U smeđoj rijeci uz cestu neka se djeca kupaju, a malo dalje i njihova stoka. Sunce obasjava zelene doline i planine oko njih.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Ovo je lijepa zemlja, a koliko bi tek turista bilo da imamo političku stabilnost", kaže Roosevelt Jean Francois, vlasnik autobusne kompanije Capital Coach Line s 91 zaposlenikom. No stranaca nema. Ni u njegovim autobusima koji povezuju Haiti i Dominikansku Republiku ni na ulicama Port-au-Princea. Dvije države su od stjecanja nezavisnosti izmučene unutarnjim političkim previranjima, državnim udarima i diktaturama.

"Sve je to posljedica francuske kolonijalne vlasti. Naučili su ljude najgoremu", tvrdi 74-godišnji Roosevelt koji nosi ime američkog predsjednika i koji je, kaže, služio u američkoj vojsci te dodaje: "Dok se sami ljudi ne promijene, neće biti bolje". Na zidu prostorije njegove kompanije izvješena je fotografija Baracka Obame. Prije povratka na Haiti radio je u prijevozničkoj tvrtki u Kanadi te bio u SAD-u, u kojem priliku za boljim životom traže stotine tisuća Haićana.

Oni koji nisu uspjeli otići našli su se 2004. u vrtlogu političkih previranja ljudi željnih vlasti. U gradu Gonaivesu, na sjeveru zemlje, izbio je oružani sukob nakon kojeg su ustanici zauzeli dio zemlje s 10,8 milijuna stanovnika. U tu eksplozivnu situaciju UN je poslao 6700 "plavih kaciga" i 1622 policajca, no zaustavljanje nasilja teklo je sporo.

Pet godina kasnije UN-ova misija je planirala napustiti zemlju nakon što se održe izbori, no samo mjesec dana uoči izbora zemlja je počela podrhtavati. U potresu 2010., kakav nije dotad zabilježen, osim izgubljenih života, uništeni su glavni grad i infrastruktura, dok je gospodarska kriza dovela do siromaštva i nesigurnosti.

"Život je težak", govori 40-godišnji Jean, taksist koji je sa sjevera zemlje došao raditi u Port-au-Prince te dodaje: "Svaki novčić nastojim odnijeti obitelji kako bi djeca mogla ići u školu i imala što jesti". On na kolodvoru i aerodromu čeka strance s cijenom od 25 američkih dolara, što je veliki iznos za tamošnje prilike. Dobrostojećim zaposlenicima međunarodnih organizacija to nije puno, a ako nemaju privatni prijevoz, alternative nema.

Barem prema standardu na koji su navikli u svojim zemljama. Lokalno stanovništvo, naime, vozi se natiskano u minibusevima i terenskim vozilima s ugrađenim klupama za putnike, poznatima kao "taptap", te na kamionima na koje su nabacane vreće s pijeskom kako bi ljudi imali na što sjesti. Jean vozi s razbijenim vjetrobranskim staklom, a u ništa boljem stanju nisu ni ostala vozila na prašnjavim cestama.

Uz njih promiču ljudi noseći teret, a iz nastambi ispucalih fasada izlaze prodavači s bočicama vode i sokovima. "Gad!", viče najednom Jean nakon što je jedan muškarac šakom udario u stražnji prozor njegova crvenog vozila na putu prema centru. Ondje su još kameni ostaci kršćanske crkve, svjedoci tragedije koja je prije sedam godina pogodila zemlju. Nakon potresa izbori su bili odgođeni, a nasilje se vratilo.

UN je povećao broj vojnika na 9000 uz više od 4300 policajaca kako bi održali red i pomogli u humanitarnim akcijama. No tad se dogodila jedna od najvećih pogrešaka pripisanih UN-u. "Prvi slučaj kolere na Haitiju dogodio se pored vojnog kampa iz Nepala", navedeno je u izvješću Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, organizacije iz SAD-a. Taj izvještaj iz 2011. godine upućuje na to da su vojnici iz Nepala mogli unijeti bolest u zemlju.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Virus se širi preko izmeta koji zagađuje vodoopskrbni sustav, a jednom kad uđe u njega, teško ga je zaustaviti. Bolest se ponovno vratila lani nakon uragana Matthew.

Pripadnici UN-a optuživani su i za kršenje ljudskih prava pa je tako 18-godišnji Johnny Jean tvrdio da su ga seksualno zlostavljala četvorica urugvajskih pripadnika. Tužba je stigla sve do suda u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, gdje je Johnny prepoznao četvoricu vojnika te u svoju obranu prikazao video zlostavljanja.

Prokazani Urugvajci su odgovorili da se radilo o "šali", no slučaj je na Haitiju potaknuo prosvjede protiv misije UN-a. "Haićani smatraju da su trupe UN-a ovdje samo kako bi vršile represiju nad narodom. Narodom koji ne prihvaća siromaštvo i tako veliko iskorištavanje pod kojim živi", napomenula je tad Mónica Riet, glasnogovornica Udruge za povlačenje trupa s Haitija. Tadašnji urugvajski predsjednik José Mujica ispričao se zbog incidenta, a četvorica vojnika su osuđena na četverogodišnje zatvorske kazne.

Jedno izvješće iz 2015. upozoravalo je na to  da "plave kacige" razmjenjuju humanitarnu pomoć za seks na Haitiju i u Liberiji. Ali takvi slučajevi često nisu prijavljivani, stoji u dokumentu. U travnju je Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo kako je došlo vrijeme za povlačenje u roku od šest mjeseci. U središtu glavnoga grada, s puškama, stražari čuvaju hotel i banku. Na ulicama nema bijelaca pa prolaznici sa zanimanjem gledaju. Neki traže novce.

U hotelu je tek nekoliko stranaca, a terasa, sobe i restoran su prazni. Ondje iza zida, gdje se nalaze bazen i hotelska teretana, kao da je neki drugi svijet. Preko puta u parku, uz spomenik ustavu, ljudi sjede na zidićima i klupama čekajući da sunce zađe za okolne planine. Njihovi pogledi usmjereni su u crveno krvavo nebo koje će za nekoliko trenutaka smijeniti mrak.

"Za sve ovo što nam se događa krivi su političari i ništa drugo. Umjesto da rade za narod, rade za svoje interese", ističe Jean odbacujući vjerovanja u Dominikanskoj Republici kako je prakticiranje vudua navuklo zlo na Haiti.

Neki tvrde da pretjerana sječa šuma te nepovoljni vjetrovi s te strane otoka pogoduju prirodnim nesrećama. Vlasti Haitija preuzele su od UN nadležnost za sigurnost, no pitanje je mogu li ga održati sa samo 15.000 nedavno istreniranih vojnika i policajaca u populaciji od gotovo 11 milijuna stanovnika. Odluka predsjednika Jovenela Moisea da opet ima vlastite oružane snage izaziva nove političke podjele i prosvjede.

Vojska budi sjećanja na državne udare i najgore zločine protiv čovječnosti pa aktivsti traže da se novac iskoristi za iskorjenjivanje siromaštva. Sandra Honoré, voditeljica misije UN-a, kaže kako će jedan mali kontingent ostati kako bi nadgledao funkcioniranje pravne države. "Došlo je vrijeme za preuzimanje odgovornosti", ističe Honoré misleći na predsjednika i oddaje: "Sad, 13 godina kasnije, Haiti je jedno bitno drugačije mjesto".

No Jean i Roosevelt ne dijele toliki optimizam. U zemlji u kojoj je ropstvo ustupilo prostor drugim nedaćama svatko se snalazi onako kako zna. Roosevelt, jedan od šačice bogatih ljudi, kaže da će otići na svoju privatnu plažu nakon što je njegov sin preuzeo vođenje autobusne kompanije. Ulaz kompanije čuva stražar s puškom.

Jean se pak nada da se popucano vjetrobransko staklo na njegovu vozilu neće raspasti, iako je to tek pitanje trenutka. Idućeg stranca tražit će još više novca. No ne namjerava tražiti posao u Dominikanskoj Republici, u kojoj su i klimatske prilike povoljnije. "Oni nas ne razumiju", govori o odnosu s ljudima s druge strane granice.