Četvorka iz Atlante - Troy Sanders, Brent Hinds, Bill Kelliher i Brann Dailor - proteklih dvadesetak godina čine heavy metal zabavnim, nepredvidivim i, ništa manje važno, vrhunskim šouom provocirajući u parodijskim videospotovima (ipak im je ‘’The Motherload’’ priskrbio Guardianovu titulu seksista godine te 2014.), ali i organizirajući koncert na neobičnim mjestima, poput, primjerice, akvarija. Mastodon se u razmišljanju o albumu uvijek vrti oko polaznog koncepta ili teme pa su tako dosad opjevali Mobyja Dicka, zaigrali se s dinosaurima i čudnovatim pojavama, oživjeli Rasputina i do zadnjih nekoliko godina nisu sebe doživljavali preozbiljno, čak ni u mračnoj prog rock stvarčini ‘’Oblivion’’. Njihova inovativnost u poigravanju sa žanrovima u ‘’Leviathanu’’ (Relapse, 2004.) završila je u Rolling Stoneu i donijela im šire prepoznavanje, koje je kulminiralo s jednim od boljih novijih progresivnih albuma sa širokom lepezom utjecaja - ‘’Crack the Skye’’ (Reprise, Sire i Relapse, 2009.). Logično, ulaskom u zreliju fazu slijedi opuštenija faza i kalkuliranje.

’’Emperor of Sand’’ (Reprise, 2017.), kao i njegov prethodnik ‘’Once More ‘Round the Sun’’ (Reprise, 2014.), gube se u grungeu i himničnosti arena, ali i predvidivosti koju je fino unovčio Dave Grohl. Komercijalniji zaokret osigurava im i zasad jedinoga Grammyja za najbolju metal izvedbu “Sultan’s Curse” (2018.). Taj se trend nastavlja i s posljednjim, osmim, ujedno dvostrukim albumom ‘’Hushed and Grim’’ (Reprise, 2021.). Poput prethodnika bavi se gubicima, ovoga puta smrću njihova menadžera Nicka Johna, čiji će odviše introspektivni karakter u predugih sat i pol zbrojiti sve posljedice pandemije - izgubljenost u vremenu i prostoru, objavljivanje bez filtera (sjetimo se samo ‘’isprobavanja’’ Kanyejeve ‘’Donde’’), ali i potrebu da se hvatamo za svaki komadić nostalgije kad je pozornica i dalje daleko. Nema euforije, sve je pusta psihodelična melankolija.

Zanimljivo, u miksu visokog intenziteta i melodrame pušteni su singlovi poput ‘’Pushing The Tides’’ ili ‘’Teardrinkera’’, koji spadaju u gotovo konfekcijski, old school rock, dok nešto uzbuđenja donose ‘’Pain With Anchor’,’ koja se naslanja na klasik ‘’...And Justice For All’’ od Metallice, ali i ‘’The Crux’’, čiji se glasni intro te blagi black metal vrisak ‘’I feel the pressure’’ lako ironično prečuje kao ‘’I feel the depression’’. Bijes klaustrofobičnog metala u ‘’Sickle and Peace’’ prelazi u gotovo melodic death. Troyev zaprljani vokal nakon Brannovih visokih dionica donosi primjese Opetha, ali na funky valu: ‘’Falling down and losing ground, Save me from myself, All I’ve seen and all I know, I’ve not been this low’’. Koliko je prvi dio albuma nabijen tempom, u drugom slijedi spuštanje, koje podižu pred kraj ‘’Savage Land’’ i snažna u rifovima, ali u vokalu odviše slaba ‘’Gigantium’’.

Oscilirajuće putovanje emocijama, sumnjama, žaljenjima i općenito jadom vidi se u ne baš maštovitim tekstovima, ali i melodiji koja kad se sluša u jednom dahu stvara osjećaj zamora, jednoličnosti te više nalikuje na ambijentalne albume kojima se krati zima spavanjem, nego na nekadašnje meštre obrata. Tim više što je album producirao Kanađanin David Bottrill, poznat po suradnji s King Crimsonom i Toolom, ali i radu na jednom od remek-djela prog konceptualnih albuma Dream Theatera, ‘’Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory’’. Mastodonov ‘’Hushed and Grim’’ ne preuzima rizike ranijih prethodnika, ali i ne impresionira na prvu slušatelja. Skidanjem slojeva i obrtanjem redoslijeda rastvara se slika ne baš blistavog, ali korektnog albuma koji se grčevito drži za žaljenja u svojevrsnom čistilištu, umjesto da se možda prepusti sadašnjosti. U ovim suludim vremenima sve je moguće, pa i to da su popularna i alternativna glazba trenutačno na istoj valnoj duljini, s jasnom porukom - previše introspekcije škodi i najotpornijima.