"Od posljedica mučenja 30 puta dnevno padam u nesvijest"
Na predivnom i drevnom zemljištu Jezida, stoji velika i sveta planina. Progonjeni ljudi smatraju ju svojim zaštitnikom.
"Planina Sinjar spasila me i mnoge druge Jezide prije četiri godine", kaže Hade Shingaly dok sjedi na tankim madracima prekrivenim svijetlim geometrijskim uzorcima u produženom šatoru njegove obitelji.
Smješteni su na planinskoj visoravni u udaljenom kutku Iraka, u iračkom Kurdistanu. Kroz prozor od plastične folije mogu se vidjeti stjenovite smeđe padine planine Sinjar, po kojima je razbacano zeleno grmlje. Njegova obitelj pobjegla je iz sela 2014. godine kako bi se sklonila upravo ovdje, uz desetke tisuća drugih Jezida koji su pobjegli iz straha od smrti kada su okrutni borci Islamske države poharali Irak i Siriju.
Godinama nakon njegova obitelj i mnogi drugi i dalje žive na ovim padinama, iako ekstremističke grupe više ne kontroliraju ovo područje. No strahuju kako bi se mogli vratiti.
"Ne vjerujemo našim susjedima. Kada su Islamisti stigli u naše selo, nisu ništa znali o Jezidima. Naši muslimanski susjedi rekli su im da "Jezidi ne vjeruju u Boga, da nisu Muslimani". Ubijali su muškarce, a žene prodavali na tržnicama u Iraku i Siriji", prisjeća se Shingaly.
Šatori u kojima sada žive daleko su od kuća koje su ponosno izgradili u svom selu. 2014. godine slike srčanih Jezida koji se bore za preživljavanje na ovom prijetećem masivu upozorili su svijet na njihove neprilike. To je pomoglo da se SAD potakne da se pridruže vojnoj kampanji protiv ekstremističke vladavine Islamske države. Zapadni helikopteri spuštali su hranu i vodu na planini Sinjar dok su dolazili uznemirujući izvještaji o Jezidima koji umiru od dehidracije i gladi, piše BBC.
Jezoviti podsjetnici na bolnu prošlost, odbačena odjeća koju su ostavljali ljudi u bijegu, i dalje leže na planini. Sada Jezidi imaju osjećaj kao da ih je svijet u potpunosti napustio. Glavni grad Sinjara, na podnožju planine, sablasna je ruševina sa ostacima bombi i zamkama koje leže posvuda.
Trajni podsjetnik na datum 3. kolovoza 2014. godine sablasno stoji na jednoj polusrušenoj zgradi. Ovi zaboravljeni ljudi ipak ne mogu zaboraviti sve što im se dogodilo od kada je Islamska država poharala njihove živote.
"Još uvijek se sjetim tih slika i ponekad padam u nesvijest 30 puta dnevno", objašnjava jednoličnim i tihim glasom uz troje djece koji se stišću oko nje Bahar Dawood.
Kao i gotovo 7.000 ostalih žena Bahar je bila ropkinja koju su brutalno zlostavljali borci Islamske države, a vjeruje se da je u ropstvu još 3.000 žena i djece. Djeca pokazuju ožiljke nasilnog premlaćivanja koje su doživljavali.
"Ovo dijete ponekad plače po dva sata i traži svog oca i brata. O njima nismo ništa čuli već dvije godine", priča Bahar dok ju njezina kćer Ramzya grli kako bi joj bila što bliže.
Bez sigurnosti i zaštite muškaraca u njihovom tradicionalnom društvu, ova 33-godišnja majka i njezina djeca utočište su pronašli u sirotištu kojeg je osnovala lokalna obitelj, uz pomoć njemačke humanitarne agencije. Stotine tisuća Jezida sada žive u premještenim kampovima koji su 'razbacani' diljem sjeverne kurdistanske regije.
Šatori i kontejneri, između kojih se nalazi novo posađeno drveće, i malene terase, poslagani su u urednom nizu, što je pokušaj ovih ponosnih ljudi da olakšaju i uljepšaju svoj težak život.
"Jezidi se osjećaju izdanima od svojih susjeda, zaboravljenima od vlasti, a potpora i pomoć smanjuje se", rekao je Kris Phelps iz britanske organizacije War Child, jedne od rijetkih neprofitnih organizacija koje i dalje nastavljaju s radom u njihovim kampovima.
"Uznemirujuće je vidjeti koliko pažnje su dobili i kako su brzo bez nje ostali", napominje Phelps.
Sporovi između kurdske uprave na sjevernom Iraku i središnje vlasti u Bagdadu također su zakomplicirali napore za pomoć i sigurnosne mjere u regiji koja uključuje Kurde i Arape.
"Trebamo više pomoći humanitarnih agencija. Ako oni neće doći k nama, svijet bi nam trebao pomoći da otiđemo odavde", odgovara učitelj koji se igra s djecom.
Ova drevna sekta, jedna od najstarijih monoteističkih religija na svijetu, preživjela je stoljećima tako što je živjela u uskoj zajednici. U svijetu ima manje od milijun Jezida, a većina je u ovom srcu Iraka. Iako su stoljećima živjeli daleko od svijeta, sada svoju sudbinu neraskidivo povezuju svijetom koji ih okružuje.
Jezidi pričaju o 74 preživljena genocida tijekom njihove teške povijesti i strašne kampanje Islamske države kojoj je cilj iskorijeniti njihovu vjeru i kulturu, što je i UN priznao kao genocid. U jednom od najvećih njihovih hramova koji je uspio preživjeti odmazdu i bijes Islamske države, svećenik proziva dugačak niz država, u trenutku kada primijeti rijetke strane novinare.
"Sve humane zemlje svijeta moraju vidjeti našu situaciju. Nismo nikome naškodili, a sve što želimo je pomoć i zaštita", rekao je Sheikh Ismael Bahri.
Njihova situacija potakla je neke zemlje, uključujući Australiju, Kanadu i Njemačku, da nekim žrtvama ponude utočište, a posebno su se fokusirali na žene koje su bile brutalno zarobljene i zlostavljane. Prilagođeni centar za vizu na gornjem katu iračkog hotela je prepun ljudi. Neki ljudi, uključujući starije i malu djecu, nervozno ulaze u lift, nešto što nikada prije nisu koristili.
Tri, ponekad četiri generacije, sjedaju oko stolova kako bi s konzularnim dužnosnicima i volonterima udruga dokumentirale povijest njihove obitelji i njihove detalje.
Svaka obitelj koja se uputila u ovaj centar prošla je neko preliminarno ispitivanje, ali u unutrašnjosti, svatko ima svoju priču o patnji.
"Ovdje se osjećamo ugroženim i nemamo budućnosti", govori Tuli Bahri Evo, čija je obitelj prešla granicu iz Sirije, gdje prisutnost Jezida također opada. Uznemireni potencijalnim egzodusom koji bi mogao ugroziti preživljavanje ove malene zajednice, njihove vođe mole svijet da im pomogne ostati.
"Trebamo našu snagu i silu kako bi mogli zaštiti sami sebe. Svijet samo priča o Jezidima no ne poduzima ništa", rekao je njihov vjerski vođa Baba Sheikh.
Ostali pozivaju zapad da pošalju svoje snage što je mogućnost koju vjerojatno neće prihvatiti iračke vlasti, čak i ako se o tome razmišlja u zapadnjačkim gradovima. Strahuju kako se borci Islamske države skrivaju i kako će se jednog dana vratiti.
"Oni su samo obrijali svoju bradu i promijenili odjeću. Ništa se nije promijenilo. Zašto netko ne poduzme nešto?", pita se Shingaly dok i sam zna kako odgovor na njegovo pitanje nije nimalo jednostavan.