Alberta Einsteina čovječanstvo s pravom slavi kao neprocjenjivog genija koji nam je svojim otkrićima iz fizike otvorio 20. i 21. stoljeće, usto i kao čovjeka koji se grčevito borio objasniti suvremenicima opasnosti od ratova, posebno od nuklearnog oružja. Caltechov Projekt Einsteinovi papiri to sigurno neće promijeniti, ali knjiga "Putnički dnevnici Alberta Einsteina" ipak će baciti sjenu na dio genijalčeve osobnosti koju je, srećom, ipak držao strogo za sebe, prikrivajući ksenofobnog crva u svom umu i karakteru.

Knjiga je djelo Ze'eva Rosenkranza, pomoćnika direktora na projektu, i otkriva niz rasističkih bilješki Einsteina iz 1922. i 1923., koje su se posebno odnosile na Kineze. Puno godina poslije Einstein će rasizam nazvati "bolešću bijelog čovjeka", jer Einstein iz kasnijih razdoblja svog života očito nije bio onaj isti kao mlađi čovjek, očito je u međuvremenu sazreo. I dok je onaj stariji razumio čovječanstvo, onaj mlađi je, otkriva knjiga, o Kinezima u svom dnevniku pisao kao o "teglećim, prljavim, tupim ljudima".

Izgubljen 50 godina Luda priča o liječniku koji je ukrao Einsteinov mozak

Knjiga objedinjuje Einsteinove zapise nastale tijekom njegovih putovanja po Aziji u 1920-ima. Bilo je tu bilješki i o znanosti, umjetnosti, kulturi, filozofiji, ali i o tome da: "Kinezi ne sjede za stolom dok jedu nego čuče onako kako to Europljani čine kad idu na veliku nuždu u šumi. Sve to događa se u tišini i smjerno. Čak su im i djeca bez duha i djeluju tupo."

Dalje je pisao i o "obilju njihovih potomaka", o "njihovoj plodnosti", da bi na kraju zaključio da bi "bilo šteta kad bi Kinezi potisnuli sve ostale rase", što je već vrlo na tragu razmišljanjima kakvima su se u to vrijeme po bavarskim pivnicama polupijani razmetali redikuli i probisvjeti odjeveni u smeđe košulje, primjerice Adolf Hitler ili Ernst Röhm, odnosno još u 19. stoljeću rasni pseudoznanstvenik Arthur de Gobineau.

Einsteinove rasističke opaske, sasvim je jasno, nisu bile namijenjene za javno istupanje, nipošto za javno objavljivanje kao što se na kraju dogodilo s njegovim dnevnicima koje je objavio Princeton University Press. Najveći dio zapisa iz dnevnika odnosi se na putovanja njega i njegove druge supruge Else Einstein tijekom putovanja po Aziji, Španjolskoj i Bliskom istoku, preciznije, po Palestini.

"Čak i oni čiji se život svodi na rintanje poput životinja, nikada ne odaju dojam da su svjesni svoje patnje. Čudan narod poput stada... više nalikuju robotima nego ljudima", pisao je, a znao je biti i gori, ispoljavati simptome ekstremne mizoginije. "Primijetio sam kako su kod njih male razlike između muškaraca i žena. Ne razumijem kakvu to vrstu fatalne privlačnosti posjeduju Kineskinje da njihovi muškarci nisu u stanju obraniti se od strašnog blagoslova potomstvom", pisao je.

Ništa ljepše Einstein nije pisao niti o Cejloncima, ljudima na današnjoj Sri Lanci: "Oni žive u stražnoj prljavštini i najgorem smradu... Oni malo rade i malo im je potrebno." Prema Japancima je ipak bio nešto bolji: "Japanci su nerazmetljivi, skromni, generalno privlačni... To su čiste duše kao nigdje drugdje na svijetu. Čovjek ih mora voljeti i cijeniti tu zemlju." Tako im je komplimentirao.

No, u drugim dijelovima pisao je i ovako: "Intelektualne potrebe ove nacije čine se da su niže od njihovih umjetničkih. Je li im to prirodno svojstveno?" Einstein je intelektualno inferiornima opisivao i Kineze i Japance i Indijce, iz dijela o Kinezima jasno je i to da ih je vidio kao potencijalnu rasnu prijetnju, da ih je opisivao pogrdnim i dehumanizirajućim primjedbama.

O mržnji i ljubavi Žena koja je od Einsteina dobila - ništa

Po tome Einstein je pokazivao da je u tom dijelu svog života pripadao duhu svog vremena, onom kad se u Njemačkoj rađao nacional-socijalizam, njemačka ekstremno nacionalistička i agresivna varijanta ubrzo diljem Europe sveprisutnog fašizma. Samo nekoliko godina poslije, kad je shvatio do kakve sveopće katastrofe Drugog svjetskog rata, posebno u Europi, vode takvi nazori, Einstein je sasvim promijenio poglede na svijet.

To da je taj čovjek bio naprosto kulturno uvjetovan na rasizam takvih razmjera, jer je potjecao iz srednje Europe, da suštinski nije bio nekakvog nacističkog kalibra, ogleda se i u tome što u "Dnevnicima" ima jako puno vrlo tolerantnih, sasvim drugačijih primjedbi. A o čemu je sve u knjizi još riječ objasnio je Rosenkranz, kao urednik knjige, u miniintervjuu na stranicama Caltecha.