Slavenka Drakulić već je na samom početku romana "Mileva Einstein, teorija tuge" do kosti ogolila koliko je brak između briljantne matematičarke iz Vojvodine Mileve Marić i genijalnog fizičara Alberta Einsteina bio tipičan primjer svog patrijarhalnog doba.
Na stranu romansa njih dvoje na početku njihove veze, na stranu i nedavna ekranizacija o njih dvoje koja je prešutjela možda i najsramotniji dio Einsteinovog života, njegovo pismo njoj u Berlin 18. srpnja 1914. brutalan je povijesni dokument o muškoj šovinističkoj tradiciji zapadne civilizacije koja je u 20. stoljeću navodno postala do kraja prosvijećena.
Mileva i Albert, kad su se tek upoznali, tretirali su jedno drugo s puno pažnje – sve dok Albert nije ostao jedini u obitelji koji je zarađivao. Ona je u braku s njim imala troje djece, a pismo joj je napisao kad je već bio u ljubavnoj vezi sa svojom rođakinjom Elsom, kojom se naposljetku i oženio. U tom pismu Albert je Milevu tretirao gore od sluškinje, tražio je sve, a davao skoro ništa, ženi koja mu je, kad su se upoznali na Politehničkom fakultetu u Zürichu, jako pomagala kao skoro besprimjerno nadarena matematičarka.
U Albertovom pismu nekoliko godina poslije, međutim, stoji čak i ovakva rečenica: "Prestat ćeš mi se obraćati ako ja to zatražim." A nekoć davno raspravljali su o problemima teorijske fizike jedno drugom ravni. Alberta je i privukao intelekt i misaoni karakter žene koja je još u Kraljevskoj gimnaziji u austrougarskom Zagrebu dobila posebnu dozvolu za pohađanje fizike u isključivo muškom razredu.
U Švicarskoj je morala studirati zato što u dobu kad je započinjalo 20. stoljeće u Europi, industrijski naprednom i prosvijećenom kontinentu, nigdje drugdje nisu na tehničkim sveučilištima primali žene. Mileva je, inače, bila – ako ne ravna po svojoj genijalnosti iz matematike u odnosu na njegovu genijalnost iz fizike – onda bez sumnje organiziranija i sređenija u svom znanstvenom proučavanju od njega. I na kraju ta oštroumna, vrijedna, analitična Vojvođanka, briljantna studentica - nije završila fakultet.
Ostala je trudna s Albertom Einsteinom, i to – kakva su već to bila vremena – Bože sačuvaj, prije braka. Niti tada mu nije htjela praviti probleme. Čovjeku kojega je voljela bezrezervno koliko on nju nije, nakratko se maknula s puta, jer po svojoj neformalnosti nije bio na baš najboljem glasu, pa je otišla roditi na nekakvo imanje u Vojvodini gdje su je roditelji sakrili u tim "nećudorednim trenucima". Pa je rodila.
Pa je, iz nerazjašnjenih okolnosti, napustila svoju curicu i otputovala Albertu u Švicarsku. To što je djevojčica uskoro oboljela i umrla, proganjalo ju je do kraja života. On je za to vrijeme radio na razvoju svoje karijere, profesure, borio se sa svijetom koji ni prema njemu nije bio uvijek najblaži.
Samo, do trenutka kad je Mileva bez diplome, s bolnim sjećanjem na kćerčicu Lieserl i dva sina za koja se trebalo brinuti, postala turobna kućanica, Albert je svoj privatni život stao obogaćivati naplaćivanjem svoje popularnosti kod mladih, slobodnih, veselijih žena. Imala je 44 godine kad su se razveli, kad je gospođa Einstein postala Elsa Löwenthal. Dvije godine poslije barem joj je pripao, kao njegovoj bivšoj supruzi, pravedni dio novčanog iznosa za njegovu Nobelovu nagradu.
Pa je s te strane lakše skrbila o njihovom najmlađem sinu Romanu koji je bio teško bolestan. S jedne strane ironičan, s druge gorak naslov romana s obzirom na sve potpuno je na mjestu. Ovaj povijestni roman Slavenke Drakulić treći je iz njenog ciklusa biografskih romana o znamenitim ženama koje su imale posebne odnose sa znamenitim muškarcima. Prije toga pisala je o Fridi Kahlo i Dori Maar, čije su živote obilježile veze sa slikarima Diegom Riverom i Pablom Picassom.
"Mileva Einstein, teorija tuge" Slavenka Drakulić, Fraktura (129 kn)
