Među mafijašima je oduvijek vladalo pravilo da je osveta, uz bilo koji zločin za postizanje cilja, uvijek slađa kada se počini ne onome tko je zaslužuje, već prema nekom njegovom dragom i bliskom srodniku, djetetu, bratu... 

Takav pravi mafijaški stil s juga Italije početkom 1990-ih godina doslovce se prelio i među hrvatske mafijaše koji su stavili svoj “potpis” na prvu otmicu djeteta s milijunskom ucjenom. Bio je to prvi zabilježeni slučaj otmice u Hrvatskoj uopće. Žrtva je bio jedan imućni trgovac iz Slavonije, ili narodski rečeno, švercer alkoholom koji svoje lako stečeno carsko bogatstvo nije skrivao. Susjedi i oni koju su ga poznavali kažu da se novopečeni bogataš šepurio pokazujući ljudima što ima. U srebrnom Rolls Royceu, jedinim takvim primjerkom u Hrvatskoj, jedva se i provlačio uskim uličicama malog istarskog gradića u kojem je živio sa suprugom i djecom. Svojim bahaćenjem i bogatstvom postao je trn u oku ljudima s kojima je imao neraščišćene račune. Odlučili su mu se osvetiti na pravi mafijaški način. Oteli su mu sina iz dječjeg vrtića.

- Donesi milijun njemačkih maraka, ako ne, nema malog – poručili su otmičari prestravljenom ocu samo nekoliko sati nakon nakon što su mu oteli i u nepoznato odveli 6-ogodišnjeg sina. Drugom porukom otmičari su ocu dali upute da novac donese u jedan hotel u Portorožu u susjednoj Sloveniji testirajući ga je li slučaj već prijavio policiji. Uistinu, portoroški hotel je bio prepun prerušenih policajaca. Jedni su bili odjeveni kao recepcioneri, drugi kao perači ulica a neki su pak s oružjem ispod radnog mantila revnosno uređivali cvijeće ispred ulaza u hotel. Koliko su god policajci nastojali biti prerušeni i tajnoviti i otmičari su imali svoje ljude raspoređene u i oko hotelu gdje se trebao isporučiti novac za otkup otetog djeteta.

Feljton Ispovijest mafijaša: "Za pet minuta si mrtav!"

Otmičarevi promatrači su ubrzo zamijetili neuobičajene kretnje policije oko, ali i podalje od hotela. Odmah je s tajne lokacije i nepoznatog telefonskog broja uslijedila nova poruka izbezumljenom ocu: “Igraš se s nama, rekli smo bez policije.” Otmičari su do u tančine isplanirali otmicu dječaka. Obećavši joj veliku novčanu nagradu za svoj su naum angažirali jednu Ruskinju, nekadašnju kućnu pomoćnicu kod otmicom ucijenjene obitelji. Ona je znala sve o njima, sve njihove navike, a što je otmičarima bilo najbitnije, jako dobro je poznavala otetog dječaka jer ga je godinama čuvala. I mališan je nju poznavao te je upravo ta činjenica bila ključni trenutak da je otmica djeteta iz vrtića izvedena na gotovo neprimjetan način. 

Ruskinja, nekadašnja kućepaziteljica u dječakovu domu, došla je u dječji vrtić po dijete nekoliko sati prije nego što je to uobičajeno. Tetama u vrtiću ništa se nije učinilo sumnjivim. Dječak je veselo, gotovo poskakujući, s omiljenom tetom V., koju dugo nije vidio, otišao iz vrtića. Umjesto kući, teta V. ga je u starom Yugu vozila do jedne, od otmičara unaprijed pripremljene, kuće gdje su trebali čekati daljnje upute. Otmičari su plan, kako od dječakova oca izvući milijun njemačkih maraka, kovali desetak kilometara dalje od kuće u kojoj je dječak bio zatočen. 

Shvativši da se policija vrzma oko portoroškog hotela koji je bio određen kao test mjesto za primopredaju milijunske otkupnine, plan se mijenjao. Otmičari su bili sve nervozniji. Sumnjali su da ih se nadzire, prisluškuje i prati. Komunikacija s Ruskinjom koja je bila s otetim dječakom je jenjavala i bila sve rjeđa. Njima je ponestajalo hrane, ali i strpljenja. Dječak je želio kući, a Ruskinja je, shvativši u što se uplela, željela stvar  čim prije privesti kraju. Ne mogavši dočekati javljanje otmičara i daljnje upute, treće večeri od otmice, pod okriljem mraka zaputila se k otmičarima. Dječaku je rekla da ide po igračke, hranu i omiljene mu slatkiše. Zaključala ga je rekavši mu da se nikome ne javlja i ne otvara vrata. 

Ubrzo je upala u policijsku klopku ispred otmičareve kuće. Policajci su je odveli tek na rutinsko ispitivanje i ne sluteći da je upravo ona svo vrijeme bila s otetim dječakom. Pred istražiteljima je izmorena nesanicom pred jutro doslovce “pukla” ispričavši gdje se nalazi oteti dječak. Drhteći je govorila da mu ništa loše nije učinila. Pred jutro policajci su se u pratnji liječnika i psihologa zaputili do kuće u kojoj je bio zatočeni mališan. Nije se znalo je li netko od opasnih otmičara s dječakom pa je jedan policajac prerušen u poštara s torbom oko 8 sati pozvonio na vrata. Kako se nitko nije javljao, banuli su unutra i zatekli prestravljenog dječaka. 

Feljton Prljavi policajci: "Nije ti dovoljna jedna kurva"

- Uplašenog pogleda, blijed u licu, u nekoj zgužvanoj jaknici i trapericama dječačić je stajao uza zid. U ruci je držao daljinski od televizora. Vidjelo se da cijelu noć koju je proveo sam nije spavao. Jednostavno je bio isprepadan i šokiran. Ne boj se, mi smo prijatelji i odvest ćemo te tati i mami, govorili smo mu – prisjeća se trenutka pronalaska otetog dječaka jedan od istražitelja prve zabilježene otmice u Hrvatskoj. 

Oteti dječak je dok su ga vozili prema roditeljima ispričao kako ga je otmičarka teta V. plašila da će, ne bude li dobar, doći neki jednooki gusari i lopovi iz bande Đinđi-minđi koji će ga napasti, što je doslovce do suza nasmijalo istražitelje. Otmičari i njihovi pomagači su ubrzo uhićeni i osuđeni, a dječak, žrtva prve otmice ikad zabilježene u Hrvatskoj, se sretno vratio kući svojim roditeljima. 

Pozornost javnosti početkom 90-ih po svojoj brutalnosti privukla je i otmica jednog Austrijanca u Novigradu Istarskom. Lokalni kriminalci udruženi s pravim mafijašem s juga Italije, koji je držao kockarnicu u jednom hotelu, namamili su bogatog i strastvenog kockara u hotel. U njemu su prepoznali bogataša prepunog novca kojeg su odlučili oteti, a obitelj ucijeniti velikom otkupninom. 

Plan je skovao Talijan slikovitog nadimka Miš jer je doslovce tako nekako i izgledao. Ne sluteći ništa Austrijanac se dao navući na trik lokalnih kriminalaca. Sjeo je s njima u auto i krenuo na piće u obližnji restoran. Nisu daleko stigli i Austrijanac je već postao žrtvom otmičara. Omamili su ga još u automobilu i onako bespomoćnog poput vreće ubacili u prtljažnik automobila. Odvezli su ga 15-ak kilometara izvan naselja i smjestili u jednu napuštenu smrdljivu baraku bez prozora. Lancima su mu vezali ruke i noge. Kada se probudio, prestravljeni Austrijanac je pored sebe ugledao lešinu usmrćene srne koja je nesnosno zaudarala. Gotovo je povraćao od smrada. Sav novac koji je imao kod sebe, više desetaka tisuća ondašnjih njemačkih maraka i austrijskih šilinga, su mu opljačkali. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Kako im to nije bilo dovoljno, otmičari su nazvali njegovu suprugu u Austriji te je prisilili da kao otkupninu donese više stotina tisuća njemačkih maraka uz upozorenje da ništa ne smije prijaviti policiji. Dok su se otmičari bavili kako od ucijenjene supruge izvući novac, u jednom opatijskom hotelu Austrijanac se nekim čudom uspio osloboditi i pobjeći u Austriju gdje je sve ispričao tamošnjoj policiji. Otmičari i organizator su ubrzo uhićeni i osuđeni. 

Zanimljivo je da su kriminalci od otetog novca već sljedeći dan bez imalo straha i srama kupili skupocjeni automobil. Od prve pa do svih otmica u nizu do danas, zajedničko im je jedno, koristoljublje, zastrašivanje ili stvaranje utjecaja u mafijaškim krugovima. A otmicama se bave svi. Dobro organizirani kriminalci s odličnom logistikom, okrutni kriminalci s nizom kaznenih djela iza sebe kojima je to još jedan u nizu zločinačkih pothvata pa čak i obični klošari. 

Ishodi variraju od slučaja do slučaja. U pravilu, svi koriste automobil u koji neposredno nakon otmice strpaju žrtvu. Potom je smještaju u sigurnu kuću te nakon  toga kreću s pozivima obitelji i zahtjevima za otkupninom. Njih prate prijetnje da se ni u kom slučaju o otmici ne obavijesti policija. Kako bi dali na znanje da misle ozbiljno, zahtjev za otkupninom često prate najmorbidnije prijetnje - rezanje ušiju, prstiju, ruku - ako ne dobiju željeni novac. 

Feljton Kralj kocke: "Stavio mu je pištolj na čelo, je*** mu mater"

Ishodi su različiti. Neke žrtve vraćaju se obitelji traumatizirane, neke gotovo bez posljedica, a neke skončaju u strašnim mukama. Najpoznatija otmica koja je potresla Hrvatsku bila je otmica Tomislava Zagorca, maloljetnog sina generala Vladimira Zagorca. Mladića su oteli ispred njegove kuće na zagrebačkom Pantovčaku 23. veljače 2004. godine. Neposredno ispred ulaza dočekali su ga, zgrabili, ugurali u automobil, zavezali lisicama i navukli mu vunenu kapu preko glave i očiju. Lisice i kapu nisu mu skinuli ni kada su došli do kuće u Vrbovcu, gdje su ga čuvali u manjoj sobi na katu.

Dok je bio tamo, dječak nije bio zlostavljan ili maltretiran, niti su mu prijetili. Hranili su ga slatkišima i mlijekom. S Vladimirom Zagorcem otmičari su kontaktirali nekoliko sati nakon otmice i tražili otkupninu od 1,5 milijuna eura, zaprijetivši mu ubojstvom sina, ako ne ispoštuje njihove uvjete ili obavijesti policiju. Prijetili su umirovljenom generalu da će ”maloga ubiti, odsjeći mu ruku i poslati mu kući” ukoliko ne plati traženi iznos. 

Zagorec je o otmici ipak obavijestio policiju te su od tada dva policajca cijelo vrijeme bila u njegovu stanu. Novinari crnih kronika saznali su za otmicu već za nekoliko sati , no o tome nisu objavili niti retka dok dječak nije bio na slobodi, kako mu pisanjem eventualno ne bi naškodili. Vladimir Zagorec je u strahu za život svoga sina preko kurira ”City-expressa” predao otmičarima 750 tisuća eura, nastojeći im predati i preostali iznos, no oni otmičari su odustali od preuzimanja te druge pošiljke novca jer su uočili policajce koji su pratili pošiljku. Zadovoljivši se i s polovinom traženog iznosa, 27. veljače 2004. godine u večernjim satima su na parkiralištu kraj groblja na Mirogoju pustili Tomislava na slobodu. 

Slučaj je poprimio neočekivani obrat kad se otkrilo da iza otmice stoji Zagorčev kućni prijatelj Hrvoje Petrač kome se čak general obratio za pomoć. Petrač je cijelo vrijeme otmice bio u inozemstvu odakle se nije vratio niti kad su uhićeni ostali članovi bande. Uhitili su ga nakon godinu i pol dana u Grčkoj. Do tada je već bio osuđen na šest godina zatvora. Njegov sin Novica, koji je također sudjelovao u otmici, dobio je 3,5 godine kao i Marinko Gošuljević. Ivan Mateković osuđen je na sedam, Siniša Ježovita i Stevo Smrčak po tri godine i tri mjeseca, a Libero Mateković godinu dana. 

Vjeko Sliško Psiho iz Dubrave: Tukao ljude čekićem i šopao ih staklom

Otmica 21-godišnjeg Slovenca Jure Bajde, sina jednog od direktora Petrola, Iztoka Bajde, završila je njegovim brutalnim ubojstvom. Armend Musliu i Vittorio Vukdedović Bajdu su oteli 18. lipnja 2007. godine u njegovu stanu u Ljubljani. Potom su ga prevezli u Hrvatsku u vikendicu u Moslavačkoj Slatini gdje su ga zatočili. Od obitelji su tražili otkupninu od 200.000 eura, prijeteći da će Juru, ako ne plate, ubiti. Bajdin otac odbio je platiti otkupninu pa su Vukdedović i Muslio 22. lipnja Bajdi ljepljivom trakom zavezali ruke i noge. Na glavu su mu stavili nekoliko plastičnih vrećica koje su stegnuli trakom. 

Mladić se ugušio. 

Zakopali su ga kraj vikendice. 

Tijekom suđenja na zagrebačkom Županijskom sudu preslušala se i audio snimka razgovora otmičara Jure Bajde s njegom ocem od 20. lipnja 2007. gdne u 19.17 sati 
JURE: Tata ja sam. 
IZTOK BAJDO: Zdravo Jura, kako je? 
JURE: Dobro sam, ali su me maltretirali... rezali. Bojim se, zašto si zvao policiju, zašto si zvao policiju... mogao sam nastradat zbog toga, mogao sam umrijet. Zašto nisi spremio još novca, hoću odavde (kroz histeričan plač). Vode me u Srbiju tata, vode me u Srbiju, nemoj mi to praviti tatica, zašto si zajebo, imao si pare...? 
IZTOK BAJDO: Imam pare, imam pare. 
JURE: Zašto nemaš pare? 
IZTOK BAJDO: Jure, bio sam u banci... halo, halo... što su napravili s njim, bio sam u banci, spremio sam novac. 
OTMIČAR: Koliko novaca si spremio? 
IZTOK BAJDO: Sutra ujutro... 
OTMIČAR: Kolko si spremio? 
IZTOK BAJDO: Mislim da će bit skoro sve ili sve. 
OTMIČAR: Kol’ko si spremio, kolko para imaš? 
IZTOK BAJDO: Danas sam spremio papire, sutra ujutro idem u 9... 
OTMIČAR: Idi dalje, idi u murju, opet idi u policiju 
IZTOK BAJDO: U 9 krećem prema Hrvatskoj, onda vi kažete gdje da dođem 
OTMIČAR: Može, može, i onog policajca povedi sa sobom 
IZTOK BAJDO: Dajte mi Jureta… 

Čepinski klan Pljačka, palež, reket: Moćni krimosi vladaju Slavonijom

Na traci se čuje i kako Musliu na ekavici od Iztoka Bajde traži da donese novac u Hrvatsku “jer ne možeš da dobiješ dete dok ne daš pare”, te dodaje, “Jureta ću reciklirati i poslati ću ti njegovu ruku.” Posljednje što je Jure Bajdo rekao ocu 21. lipnja 2007. godine u 20.15 sati bilo je: “Rad te mam oči, reci mami pa Sabini (djevojci) da jih mam rad!”. Jure Bajdo molio je oca da ne zove policiju, da ga ne ostavi na cjedilu jer će ga razrezati na komade. 

- Kad sam im rekao da ne mogu tek tako skupiti 200.000 eura i da sam uspio skupiti samo 12.000 eura, rekli su mi da za to mogu kupiti njegovu nogu - kazao je Iztok Bajdo tijekom suđenja. Musliu je u svojoj obrani priznao da je zvao Bajdinog oca. Tada je kazao kako je Jure Bajda htio iznuđivati roditelje pa je on za 15.000 kuna pristao glumiti otmičara.

Tvrdio je kako nije cvijeće no, da je uzeti nekom život opasna stvar. Vukdedković i Musliu krivnju su svaljivali jedan na drugoga. Na kraju su pravomoćno osuđeni na po 30 godina zatvora svaki.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Antu Jelavića, bivšeg hrvatskog člana predsjedništva BiH, su 8. travnja 2009. godine na parkiralištu kraj tržnice u Utrinama u Zagrebu zaskočili Mario, njegov sin Vlatko Milićević te Saša Savinović i strpali ga u prtljažnik automobila. 

- Parkiralište je bilo prazno, ali sam primijetio stari Mercedes prije nego što su me trojica muškaraca starih 30-ak godina napala. Uspio sam jednoga odbiti nogom, ali su me ostali uspjeli svladati i ugurati u automobil - rekao je Jelavić na press konferenciji nakon što se izvukao iz ruku otmičara. U autu su mu odmah na usta stavili samoljepljivu traku.

Nakon sat vremena vožnje, prebačen je u prtljažnik drugog automobila. Tada su mu stavili lisice na ruke. Dok su se vozili prema Rami u BiH radili su pauze, davali mu vode i hrane, a čak su ga i pokrili dekom. - Ponovo smo se zaustavili oko devet u noći na nekom planinskom prijevoju kada su četvorica muškaraca u kapuljačama ra- spravljali što će dalje sa mnom – rekao je Jelavić. 

Jedan je predlagao da ga odmah likvidiraju. Kad su se zaustavili, Jelavić je kontaktirao suprugu i rekao joj da traže milijun eura da ga puste na slobodu. Zaprijetili su da će ga, u slučaju da im se do 9. travnja u 18 sati ne dostavi novac, likvidirati. Tražili su da im se novac dostavi u Jablanicu. Jelavića su držali u kući Stipe Ćurića, oca četvrtog otmičara Vlade Ćurića, u Ometalima kraj Prozora. U jednom trenutku dolazi do preokreta. Ćurić se odjednom predomislio.

Pakao 90-ih do danas Kako je Putin ukrotio najgore krimose Rusije

- Nakon nekog vremena provedenog u kući, prišao mi je jedan od otmičara i rekao da je moj čovjek. U toj situaciji ne možeš nikome vjerovati pa sam se trudio ne provocirati ga jer nisam znao koje su mu namjere. Ujutro smo ponovo razgovarali i, kada je skinuo kapuljaču, sjetio sam se da ga poznam. Potom mi se ispričao i rekao kako je otmicu naručio netko kome sam se zamjerio dok je on sam bio ucijenjen da me otme zbog ratnih grijeha - ispričao je Jelavić. 

Ćurić mu je rekao da novac ovdje uopće nije u pitanju i da pribavi makar 50 tisuća eura pa će ga pustiti. Sat vremena kasnije Jelavić je, pričao je kasnije, shvatio da je sam i da može izaći. S lisicama na rukama razbio je vrata sobe, a potom i izlazna vrata kuće. Potom je pješice s lisicama na rukama došao do obližnjeg sela gdje su ga stanovnici prepoznali, dali mu hranu i vodu, a potom i telefon nakon čega su došli “njegovi ljudi” te ga ilegalno još jednom prebacili u Hrvatsku.

Kazao je i da sam poznaje svaki milimetar te granice jer je tamo rođen i ima svoja zemljišta. Mario Milićević je na suđenju rekao kako Jelavića nisu oteli zbog novca nego su ga željeli izručiti vlastima BiH. Tamo ga traže jer je 2005. godine nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora zbog pronevjere novca koji je iz Hrvatske stizao kao pomoć Hrvatima u BiH. Milićević je za Jelavića rekao da je bio upleten u sve malverzacije, poput šverca droge i cigareta. 

- To je jedan čovjek koji je na krvi hrvatskih branitelja gradio svo svoje bogatstvo - kazao je Mario Milićević pojašnjavajući zašto se odlučio na njegovu otmicu. S Ćurićem je o otmici počeo razgovarati u siječnju 2008. godine. Pratili su ga više mjeseci , a prije otmice, imali su i jedan propali pokušaj. 

Jelena Gudeljević, kćer vlasnika Feroterma, oteta je 23. siječnja 2004. godine u 19.30 sati dok je u svom BMW 32i kupeu, jednim od dva tada takva auta u Zagrebu mobitelom razgovarala s dečkom. Otmičar je uletio u auto i udario je po glavi te joj navukao kapu na glavu. Dečko je zapanjeno slušao kako otmičar psuje njegovu djevojku i prijeti joj kako će nastradati ako pisne. 

Bila je u potpunom šoku i nije niti zucnula. Prvo su je odvezli pred nekakav vrtić. Premda ispod kape koja joj je zaklanjala pogled nije mogla ništa vidjeti, čula je otmičara kako govori kolegi da je ispred vrtića. Pitao se što da radi s njom. Potom ju je dugo vozio uokolo ne bi li izgubila orijentaciju. Kad su napokon stali kod vrtića, ostali su tamo gotovo do ponoći. Potom su je utrpali u automobil i dovezli do stana u kojem su je držali. Razmišljali su što s njom učiniti pa su se dosjetili da bi mogli još nešto zaraditi. 

PINK PANTHER Srpska pljačkašica: Ukrala je 500 milijuna dolara

- Tek ujutro su je pitali gdje radi i što rade njezini roditelji. Vjerojatno im je u početku trebala tek neko vrijeme, dok ne smjeste auto negdje na sigurno. Planirali su je vjerojatno čitavu noć držati kako nitko ne bi doznao da je automobil nestao, a onda im je postala teret. No, kad im je rekla da joj je otac vlasnik Feroterma, shvatili su da bi mogli dobiti i novac pa su joj dopustili da me nazove. Nazvala me oko 11 ujutro sa svog mobitela. Bila je uplakana i pitala me da li bih mogao skupiti novac. Čuo sam kako joj čovjek sa strane govori što će mi reći. Policija mi je noć prije savjetovala da, ako se otmičari jave, pristanem na sve njihove uvijete pa sam tako i učinio. Tog trenutka mi nismo znali da su Jelenini otmičari obični klošari. 

Tek kasnije smo doznali kako joj je jedan od njih već u automobilu skinuo sat s ruke, pokupili su joj ono nešto novca što je imala u novčaniku i skinuli sav nakit. Koliko je Jelena uspjela čuti, nisu imali ni 150 kuna da kupe bon za mobitel. Obični, jadni klošari. Ali tada to nismo znali. Ni policija to nije mogla znati. Uostalom, naša policija nema baš ni previše iskustva s ovom vrstom kriminala. Rekli su nam kako su posljednji takav slučaj imali prije desetak godina u Zagorju - ispričao je za Nacional nakon otmice Šime Gudeljević. 

Otmičari su tražili 25.000 eura otkupnine. Otac je uspio skupiti 22 tisuće eura koje je u dogovoru s otmičarima trebao ostaviti na određenom mjestu. No, otmičari su u posljednji tren promijenili mjesto primopredaje pa ih policija, koja je postavila zasjedu, nije uspjela uhititi. Nakon što su na drugom mjestu uzeli novac, otmičari su Jelenu ostavili na poljani u blizini džamije u Folnegovićevu naselju, odakle je nazvala policiju. Otmičari su bili Dragoslav Pečevski i Marijan Devčić. Pečevski je osuđen na osam godina, a Devčić na godinu i pol maloljetničkog zatvora i obavezno psihijatrijsko liječenje. Pečevskom je tada u zatvorsku kaznu od osam godina bila uračunata i presuda varaždinskog suda od jedne godine zatvora koju još nije odslužio. Osim robije, Pečevski je, presudom suca, morao vratiti i gotovo 500 tisuća kuna ”zarađenih” otkupninom te prodajom ukradenog BMW.