Početkom 1990-ih iz emigracije se vraćaju ljudi u Hrvatsku. Na čelu je Zlatko Bagarić, a ostatak je njegova ekipa. Njih čak 47 se smjestilo kod Stipe Jurića zvanog Kiwi na Majcenovom putu 22 u Zagrebu kako bi dobili potrebne papire. Bagarić je u Njemačkoj stekao iskustvo i znanje potrebno za uspješno plivanje u kriminalnim vodama te brojna poznanstva u podzemlju. Sve to omogućilo mu je da nakon povratka brzo zavlada zagrebačkim podzemljem. Iz podataka policijske uprave u Wiesbadenu, koje je svojedobno objavio Jutarnji list, vidljivo je da Zlatko Bagarić rođen 1956. godine u Kesincima kraj Đakova od 1980. godine boravi na području Frankfurta, Wiesbadena i Mainza, uglavnom zbog dilanja droge, razbojništava i pljački.
Evidentirali su ga i zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda, razbojničkog ucjenjivanja, ometanja izvršenja kazne, sumnji u ubojstvo, ilegalnog kockanja, utaje i reketa, te kršenja zakona o oružju. Njemačka policija zabilježila je i njegove kontakte s pripadnikom srbijanske bande Radom Čaldovićem Ćentom ali i brojnim Hrvatima: Zoranom Petrovićem Ivicom, Milenkom Žajom Krojfom, Željkom Golubom, Ivicom Zubčićem, nogometašem Vladom Kasalom te njemačkim boksačkim menadžerima Klausom Gerdhartom i Ebbyem Thustom. Njemačka policija, pedantna već kakva je, zabilježila je da je od 1990. godine Bagarić viđan u gostionicama Lohrer Stubb i Nordbahnhoff, koje je nakon nekog vremena preuzeo, te u gostionici Coulisse.
U Njemačkoj je zalazio gdje god se kockalo. Od opskurnih birtija i gostionica u kojima su se navečer okupljali emigranti iz Jugoslavije, pokušavajući preko partije pokera, barbuta ili na ruletu promijeniti sreću i zauvijek se riješiti rada na baušteli, do kockarnica u luksuznim hotelima u kojima su playboji, dokone dame i lovci na sreću provodili večeri ispijajući čašu za čašom Dom perignona.
Da ubrzo nakon povratka postane hrvatski mafijaški boss pomoglo je i njegovo, u podzemlju dobro znano, prijateljstvo sa srpskim kriminalcem Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac. Nedugo nakon što je vođa suprotnog klana na privremenom radu u gradu na Majni Goran Vuković zvani Majmun ubio Ljubu Zemunca 10. studenoga 1986. godine ispred suda u Frankfurtu, Bagarić je oženio njegovu udovicu. Po dolasku u Hrvatsku ‘počistio’ je Zagreb, od tada glavne, albanske mafije. Dio ih se povukao iz posla, a dio potražio sreću u Češkoj i drugim zemljama. I Romi su shvatili da u Zagrebu za njih više nema plijena. Većinom su otišli u Italiju. Bagarić se smjestio u hotelu Intercontinental, tada najluksuznijem hotelu u gradu, u sobu 1225. Također je ubrzo postao suvlasnik kockarnice Tiffany na zelenom valu u Zagrebu gdje je provodio noći kockajući. Taj lokal postao je baza za privođenje neposlušnih. Njih su u zadnjoj prostoriji šakama, rukama i palicama tjerali na poslušnost.
- Bagarić je bio elegantan gospodin koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i činjenice da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbol palicom tući svoje krupijee u kasinu Tiffany kada bi nešto zabrljali – prisjetio se svjedok. No, bilo je i nezadovoljnika koji su mu se odlučili suprotstaviti. U proljeće 1992. godine Omer Zahirović bacio je bombu u Bagarićev kasino. U eksploziji je ozlijeđen Bagarićev prijatelj Zoran Petrović. Pet godina kasnije, Zahirović je ubijen u svojoj kući u Dubravi. Svjedoci toga vremena tvrde kako je Bagarić bio tip koji je svojim suradnicima davao uvijek novaca koliko trebaju da se osjete važnim i moćnim, no nedovoljno da bi mogli početi neki samostalan posao.
Znao je bliskim suradnicima posuđivati veće iznose novaca uz kamatu od tri do šest posto. Ovi su te novce zavrtjeli tako što su ih posuđivali uz 10 posto. Radilo se o posudbama za uređivanje javnih kuća, poslove s dilanjem droge, krađama automobila itd. Na taj način stvarala se vojska ljudi koja je svoj uspjeh dugovala Bagariću.
- Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima - tvrdi svjedok tadašnjih zbivanja. I Vjeko Sliško, koji je kasnije došao u sukob s Bagarićem, često je bio gost u Tiffanyju. On i Bagarić zajedno su sjedili pa čak i posuđivali novac jedan drugome tijekom kockarskih cjelovečernjih seansi. I dok se dio policije lojalan Hrvatskoj pripremao za rat, emigracija sklona kriminalu mozgala je kako će preuzeti crno tržište oružjem, naftom, drogom. Kao nus proizvod preuzeli su i itekako unosan posao s prostitucijom.
Čelni ljudi državne sigurnosti odlučili su ih staviti pod kontrolu. Zadatak da nadgleda Bagarića i njegove dobio je Ivica K. No, s vremenom su, umjesto da službe nadziru njih, mafijaši ku- pili dio špijuna. Ivica K. je od 1991. godine do 1997. godine bio djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), ali je bio toliko blizak s Bagarićem, da mu je za vrijeme njegovih izbivanja iz Hrvatske vodio poslovanje njegove legalne tvrtke registrirane u Zagrebu. U njegovom policijskom dosjeu, pisao je svojedobno Globus, stoji i njegova izjava dana policijskim inspektorima po kojoj je Bagarić od 1991. godine preko njega bio tajni suradnik SZUP-a. Iz toga proizlazi da je šef hrvatske mafije bio i policijski doušnik.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
