Prema posljednjem izvještaju organizacije Sustainable Development Solutions Network od 157 analiziranih svjetskih nacija Hrvatska je 74. najsretnija na svijetu, točno na pola puta između Danske i Burundija. 

I dok o Hrvatskoj znamo sve, o Danskoj jako puno, jako je malo poznato što je to što Burundi čini takvim mjestom očaja tamošnjeg stanovništva da su nesretniji čak i od Libijaca, Sirijaca ili praktično pakla na zemlji DR Konga.

Znanstveno istraživanje je na 70 stranica analiziralo BDP po stanovniku, očekivane godine života u dobrom zdravlju, mogućnost korištenja javnih institucija, slobodu da se odlučuje o vlastitom životu, percepciju korupcije u vladi i poduzetništvu, te stupanj razvijenosti solidarnosti među stanovnicima. 

Katastrofalni opis Burundija počinje već time što je riječ o jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu. BDP od samo 336 dolara po stanovniku, što je kakvih 50 puta manje nego Hrvatska, donekle je ublažen time što kupovna moć tog iznosa odgovara 869 dolara. Ali, ako se uzme u obzir da novac u najvećoj mjeri završava u rukama elita, od 10 milijuna Burunđana njih osam ih živi ispod granice totalne bijede, dakle ispod dva dolara dnevno. 

Od krončine gladi kao zdravstvenog problema pati čak 57 posto djece u dobi do pet godina. Uostalom, riječ je o zemlji koja je posljednjih godina glađu najpogođenija na svijetu. Što je nevjerojatno jer je riječ o zemlji u kojoj je zemlja plodna, uglavnom obradiva, u kojoj postoje bogata nalazišta traženih ruda.

U poljoprivredi je zaposleno 90 posto stanovništva, skoro isključivo na uzgoju kave od čega oni ne mogu živjeti. Od HIV-a boluje registriranih 110.000 ljudi. Zdravstvo i školstvo jedva da postoje u svojim najrudimentiranijim oblicima. Korupcija je jeziva i u vladinim institucijama i u biznisu. 

Burundi je druga najnerazvijenija zemlja na svijetu u digitalnim tehnologijama i po razvijenosti internetske mreže i korisnika. A biti, primjerice, iza Afganistana, Eritreje ili Somalije doista je gadna situacija. Očekivano trajanje života za muškarce je samo 54 godine, za žene 58.

Konačno, riječ je o zemlji koja je prošle godine umalo skliznula u ponora genocida kakav smo 1994. s užasom uspjeli registrirati da se događao u Ruandi, unatoč tome što smo bili zauzeti vlastitim užasima iz ratova po Hrvatskoj i BiH. 

Milijun ljudi, uglavnom manjinski Tutsiji i nešto politički umjerenih Hutua, pobijeni su mačetama i zatučeni batinama diljem zemlje u samo 100 dana otkako se srušio avion s predsjednikom iz redova većinskih Hutua. Krvoproliće je krenulo kad su radikalni Hutui za tragediju optužili manjinske Tutsije.

Sličan odnos između Hutua i Tutsija, 85 prema 15 posto, prisutan je i u Burundiju. U takvim okolnostima i 21 godinu nakon genocida u susjednoj Ruandi, u svibnju prošle godine jedan od najviših vojnih časnika u zemlji Godefroid Niyombare pokrenuo je državni udar protiv predsjednika Pierrea Nkurunzize. 

Kvaka je u tome da je visoki časnik etnički Hutu, i to jedan od radikalnijih koji je u građanskom ratu u toj zemlji od 1993. do 2005. odnio 300.000 života, a da je predsjednik koji je ipak opstao potomak iz miješanog braka. Svjetski su mediji stoga proljetos nakratko zavrištali da Burundiju prijeti još gori pokolj nego u Ruandi 1994.

Do toga naposljetku ipak nije došlo. Ali je zato Burundi, koji već skoro četvrt stoljeća živi, među ostalim i pod prijetnjom najgoreg genocida u povijesti, postao najdepresivnije mjesto za život, zemlja potpunog očaja i beznađa.