Impresivno. Bila je prva misao koja mi je prošla kroz glavu kad sam iz užurbanoga gradskog centra ušla u dvoranu u kojoj je vrijeme stalo.
Pažljivo sam se odmaknula od ulaznih vrata, gotovo strahujući hoću li koracima poremetiti spokoj koji se poput zraka sunca iz središnje kupole, nenametljivo, ali opet hrabro, širio prostorom Okrugle dvorane.
Glavna je to dvorana spokojnog hrama financijske moći nekadašnje Zagrebačke burze za robu i vrednote a današnje Hrvatske narodne banke.
Nisam mogla ostati ravnodušna pred prizorom koji je bio ispred mene. Nekoliko trenutaka ostala sam zamrznuta u tišini koju nisam željela prekinuti riječima koje su odzvanjale dvoranom i poput bumeranga mi se vraćale, kao da su me opominjale da ovom monumentalnom djelu arhitekta Viktora Kovačića trebam prići s poštovanjem. I u tišini.
Zato hodam polako, gotovo na prstima, pokušavajući ne probuditi stare duhove nekadašnjih burzovnih mešetara koji su na ovom mjestu sklapali vrijedne poslove, slavili uspjeh i tugovali nad neuspjehom.
Pomno odjevena gospoda od 10 sati svakog dana uspinjala su se kamenim stubištem Zagrebačke burze s nervoznim osmjesima i namrštenim licima. O njihovom zdravlju brinuo je liječnik, čija se soba nalazila u samoj burzi, upravo pored središnje dvorane. Otvaranje burze 18. lipnja te davne 1927. godine bio je veliki događaj u gradu, kojem je tadašnja društvena kronika Svijet posvetila većinu svog izdanja.
Pisali su i o tome kako veliki meštar, kako su nazivali Kovačića, nažalost nije dočekao završetak izgradnje svog impozantnog djela.
Ovaj otac hrvatske moderne arhitekture, koji se ipak prilikom projektiranja burze vodio klasičnim stilom gradnje, preminuo je 1924. godine, i to, kako priča Ines Merkl, viša stručna suradnica iz direkcije za odnose s javnošću HNB-a, po nekim navodima, upravo u trenutku završetka impresivne kupole.
Na prstima pred Kovačićem
Impresivna kupola i danas dominira glavnom burzovnom dvoranom. Armiranu betonsku kupolu čine dvije kupole između kojih kola zrak i tako omogućava grijanje i hlađenje prostora. Sustav i danas funkcionira, a svjetlarnik propušta svjetlost na način koji neodoljivo podsjeća na prizore iz nekih crkvenih zdanja.
Kovačić je u potrazi za idealnim rješenjima proputovao Europu, a nakon njegove smrti, arhitekt s kojim je dijelio atelje Hugo Ehrlich, nastavio je gradnju poštujući Kovačićevu ideju.
Nebeska svjetlost iz svjetlarnika osvjetljava i prostoriju ispod glavne dvorane koja je po prvim Kovačićevim nacrtima trebala biti kavana i mjesto okupljanja poslovne elite.
No od te se ideje ipak odustalo, jer je Kovačić nakon svojih putovanja po europskim burzama utvrdio kako nešto poput toga nije primjereno glavnoj funkciji ovog zdanja.
Osim bogatih detalja, koji su danas besprijekorno sačuvani, posebna pažnja posvetila se tehnološkim rješenjima.
Ništa se nije radilo brzo, pomno se promišljalo o svakom koraku, posebno u slučaju telefonske komunikacije koja je bila neophodna za uredan rad burze.
I danas još uvijek netaknute stoje 52 govornice označene brojevima. Sada su ipak pretvorene u biblioteku s policama za knjige, većinom ekonomske tematike, kojima se služe zaposlenici Hrvatske narodne banke, no tada su bile jedinstvene.
Svi satovi pokazivali su isto vrijeme zahvaljujući zajedničkom mehanizmu u kontrolnoj sobi. Vrijeme je novac, poslovica je koja je i tada bila neizostavan dio ovog poslovnog svijeta, stoga ne čudi što je kašnjenje, bilo gotovo nemoguće.
Zaposlenici burze i pomno odjevena gospoda, članovi burze, poštivali su posebne pravilnike o radu, a oni koji to nisu, bili su kažnjeni. Imena prijestupnika i njihove kazne objavljivali su se na dvjema oglasnim pločama u glavnoj dvorani.
Ploče još uvijek stoje na istim mjestima, a iako danas prazne, podsjećaju na striktna pravila i poslovnike kojih se trebalo pridržavati u sustavu koji nije trpio pogreške.
U toj glavnoj i uvijek užurbanoj dvorani trgovalo se vrijednosnim papirima i dionicama, dok se na katu iznad nalazila prostorija u kojoj se trgovalo robom; brašnom, pšenicom, čokoladom, čajem, svom tom kolonijalnom robom kako su ju tada nazivali.
Nije to bio veliki promet, priča mi Ines Merkl, koja me upoznala s poviješću i dizajnom zgrade, no ipak se trgovalo.
Ni monumentalnost ovog zdanja, stabilnog i snažnog, koje je uz zgradu blizanku izgrađenu po Kovačićevoj viziji na drugoj strani trga, trebalo biti ulaz u poslovni centar novog zagrebačkoga kvarta, nije moglo spriječiti krah burzovnog sustava, kako u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.
Kaed Moluptatem Eiur Se
To je bio početak kraja. Na početku 2. svjetskog rata burza je izbačena iz svog zdanja, a ubrzo nakon završetka rata i službeno zatvorena. Nakon promjene financijskog upravljanja i sistema u zgradu se useljava Narodna banka Hrvatske, tj. Narodna banka Jugoslavije. Ova impozantna palača danas je zaštićeno kulturno dobro, no i dalje je ostala sjedište financijske moći, u kojem stoluje i guverner HNB-a.
Trg burze njezina je adresa, reći će mnogi, nesvjesni kako stupovi na ulazu čuvaju ulaz u zdanje u kojem se čuva i državni trezor. Iako je njegova lokacija tajna, nije tajna kako prvi susret s glavnom dvoranom ostavlja bez daha.
U tišini napuštam zgradu s poštovanjem prema prošlosti o kojoj i danas svjedoči. I dalje s jednom misli u glavi: impresivno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nema se,može se.