Buket dobronamjernih, naprednih i politički korektnih filmova koji se ove godine našao u vazi nominacija za Oscare stvarno je impresivam. Sve bitne rase su u vazi, bijele, crne i žute. Osim crvene, indijanske, no o njoj brine Taylor Sheridan, scenarist i redatelj “Tragova u snijegu” (Wind River, 2017.), a on američkoj akademiji nije zanimljiv kao cvijet dobrih namjera. Previše je trnovit u oslikavanju američkih strahota, a to kod akademije ne prolazi. Tu su, zatim, žene redateljice, stari i bolesni, beskućnici i nomadi, crni i bijeli politički aktivisti, zlostavljane žene, obojeni doseljenici. A sve zajedno tako pristojno i pomirljivo kao da se radi o zemlji u kojoj svi problemi mogu biti riješeni, ako ne materijalno, pravno, financijski i politički, onda barem metafizički, dobrim željama i američkim snovima o slobodi lutanja rekreacijskim vozilima kaubojskim pejzažima. Među nominiranim filmovima iznimka je “Mank” Davida Finchera, koji većinu ostalih filmova u oskarovskoj vazi može pojesti za doručak. Jako je dobro da su sve manjine i većine zastupljene, sve boje i generacije, da se sve bolne teme otvaraju i da se snimaju filmovi koji se međusobno razlikuju. No kad se među nominacijama za najbolji film nađu osrednja “Čikaška sedmorka” (The Trial of the Chicago 7) Aarona Sorkina, pristojna “Zemlja nomada” (Nomadland) Chloe Zhao, dobronamjerna “Djevojka koja obećava” (Promising Young Woman) Emerald Fennell i uredna autobiografska obiteljska drama “Minari” Leeja Isaaca Chunga, onda se rađa sumnja da je estetski izbor akademijina politbiroa i glasačkog tijela skrojen po modelu dobrog starog sovjetskog socrealizma. 

Put u vrijednosni pakao popločan je dobrim namjerama opravdane osude trampovskog doba rasizma, nesnošljivosti, pohlepe, mržnje i zajapurene bahate zadriglosti. Nije važno kakav je stvarno film, važno je da se bavi društveno odgovornim temama i da njegovi junaci nisu slobodni gospodari svojih sudbina, nego poslušni i krotko upregnuti socrealistički predstavnici naprednih ideja i stajališta. Film “Minari” američkog Korejca Leeja Isaaca Chunga ni po čemu se nije trebao naći u tom društvu. “Čikaška sedmorka”, “Zemlja nomada” i “Djevojka koja obećava” otvoreno su angažirani filmovi koji se bave bolnim problemima politički manipulirane sudske korupcije, siromaštvom i beskućništvom američkog srednjeg staleža i seksualnim zlostavljanjem žena. Chung je s ljubavlju radio autobiografski film o sebi kao djetetu i svojoj obitelji koja se iz Koreje doselila u SAD. “Minari” je intimistički, asketski film koji, kao i “Zemlja nomada”, svoj skromni vizualni krvotok crpi iz američkih slikovitih pejzaža. Kad god je u dramskoj i vizualnoj nevolji, Chung nam, kao i Zhao, porazbaca nekoliko kadrova lijepih krajolika i stvar je riješena. Najzanimljiviji dio priče je sukob godinama mladog i patrijarhalnim nasljeđem okoštalog oca obitelji Jacoba (Steven Yuen) koji pred ženom Monicom (Han Ye-ri) taji da su mu namjere postati pravi traktorski poljoprivrednik na veliko umjesto da bude saditelj lijepog malog korejskog vrta pred neuglednom ružnom obiteljskom kućom na kotačima. Kad nema svoj vrt, Monica barem doseli svoju staru mamu Soon-ja (Youn Yuh-jung) koja nema pojma o domaćinstvu, ali zato donese iz Koreje dragocjenu biljku minari, koju posadi na divlje, u blatu šumskog potoka. Bolni problem obitelji je sinčić David (Alan Kim), koji boluje od srčane bolesti.

Kako patera familiasa Jacoba snalaze sve veće američke kapitalističke nevolje, tako mu i brak s Monicom postupno propada, a obitelj toliko siromaši da nema ni vode, pa stara baka i bolestan unuk tegle kante vode iz potoka gdje je posađen minari. Sve vodi prema crnom kraju, a onda, gle čuda, Jacob nađe kupca za svoju ljetinu, nesretni požar spasi njegov brak s Monicom, ona se više ne želi odseliti s djecom, a ljekovita minari voda iz potoka izliječi Davida od srčane bolesti. Autobiografski happy end za Oscare, sve skromno i nečujno, jedva vidljivo i umiljato, tako da je cijela američka filmska kritika očarana filmom kao da ga je režirao uskrsli Yasujiro Ozu, a ne vješti ambiciozni momak koji će nakon ovoga maloga filma režirati visokobudžetni digitalni remake anime spektakla “Your Name”, kao što će i redateljica Chloe Zhao nakon “Nomadlanda” privoditi kraju postprodukciju “Eternalsa”, svojeg prvog Marvelova spektakla o superjunacima. 

I “Zemlja nomada” i “Minari” su filmovi koji griju srca vjernika “američkog sna”, umiruju savjest svih koji žele brinuti o društvenim problemima i laskaju ukusu filmskih kritičara koji su uvjereni da su vidjeli filmove novog Ozua ili Kena Loacha. To je istodobno i pravi reaganovski američki film o snazi individualizma, poduzetništva i vjere u korporacijski brak Amerike i Azije, mišićavih američkih potoka i azijskih resursa poput ljekovite korejske biljke minari. U filmu “Minari” nema ničeg lošeg. Problem je što nema mnogo dobrog, a ima najviše ima urednog, kao da ga nije radio filmski redatelj, nego filmski redar. To je film koji šuti, miruje i ne smeta, ali i ne privlači pozornost. To je film koji već na pola filma sam sebe pojede. Što je junacima filma teže, što su u većim problemima, to je film mirniji, uredniji, pregledniji i škrtiji, kao da mu junaci smetaju. Kao da je najsretniji kad se odmara na panorami lijepog američkog krajolika. Bez ljudi.