Ovdje nema ničeg lošeg, ali nema ni mnogo dobrog

Buket dobronamjernih, naprednih i politički korektnih filmova koji se ove godine našao u vazi nominacija za Oscare stvarno je impresivam. Sve bitne rase su u vazi, bijele, crne i žute. Osim crvene, indijanske, no o njoj brine Taylor Sheridan, scenarist i redatelj “Tragova u snijegu” (Wind River, 2017.), a on američkoj akademiji nije zanimljiv kao cvijet dobrih namjera. Previše je trnovit u oslikavanju američkih strahota, a to kod akademije ne prolazi. Tu su, zatim, žene redateljice, stari i bolesni, beskućnici i nomadi, crni i bijeli politički aktivisti, zlostavljane žene, obojeni doseljenici. A sve zajedno tako pristojno i pomirljivo kao da se radi o zemlji u kojoj svi problemi mogu biti riješeni, ako ne materijalno, pravno, financijski i politički, onda barem metafizički, dobrim željama i američkim snovima o slobodi lutanja rekreacijskim vozilima kaubojskim pejzažima. Među nominiranim filmovima iznimka je “Mank” Davida Finchera, koji većinu ostalih filmova u oskarovskoj vazi može pojesti za doručak. Jako je dobro da su sve manjine i većine zastupljene, sve boje i generacije, da se sve bolne teme otvaraju i da se snimaju filmovi koji se međusobno razlikuju. No kad se među nominacijama za najbolji film nađu osrednja “Čikaška sedmorka” (The Trial of the Chicago 7) Aarona Sorkina, pristojna “Zemlja nomada” (Nomadland) Chloe Zhao, dobronamjerna “Djevojka koja obećava” (Promising Young Woman) Emerald Fennell i uredna autobiografska obiteljska drama “Minari” Leeja Isaaca Chunga, onda se rađa sumnja da je estetski izbor akademijina politbiroa i glasačkog tijela skrojen po modelu dobrog starog sovjetskog socrealizma.