"Nikad neću zaboraviti taj zvuk. Zvuk metala koji se drobi" kaže George Larson, putnik na letu 440 Indian Airlinesa iz Chenaia (Madrasa) do New Delhija 1973. Bilo je 22 sata i 30 minuta, a vani je bio mrkli mrak. Oluja je bjesnila, a zrakoplov letio nisko.

Zadnji kraj se prvi zabio u zemlju, a Larson je zbačen sa svog sjedala. U međuvremenu, avion se nastavio kretati. Električni kablovi iskrili su, a kolege putnici vrišzali dok se tijelo zrakoplova krenulo lomiti na pola.

Sljedeća stvar koje se Larson sjeća je da je ležao budan na nekoj olupini. Pokušao je micati nogama, no shvatio je kako je zaglavljen. Uskoro je došlo do eksplozije jer je toplina s krila zapalila spremnike za gorivo.

Dok su krhotine letjele posvuda, Larson je shvatio kako će se morati spasiti sam. S jednim posljednjim dahom - "zapekao me u plućima, toliko je zrak bio vruć" - uspio se odgurnuti od metala i zakotrljao se prema zemlji. Potom je puzao prema putu spasenja. Od 65 putnika u zrakoplovu, Larson je bio jedan od samo 17 preživjelih.

On je zapravo imao nevjerojatnu sreću. Nekoliko minuta ranije, uradio je ono što se ne bi smjelo. Sjedio je u zadnjim redovima, razgovarajući sa stjuardesom kraj njega, a iako je bio upaljen znak za vezanje sjedala, on je otkopčao svoj.

- Ne sjećam se razloga, jednostavno sam ga otkopčao - rekao je kasnije.

Većina ljudi koji nisu vezani ne prežive avionske nesreće, pokazuju brojna izvješća. Međutim, nakon nesreće, Larson je brzo razmišljao te uspio pobjeći prije nego se vatra raširila, piše BBC.

Što možemo sami napraviti?

Iznenađujuće, velik broj ljudi u drugim scenarijima smrti ne reagiraju dovoljno brzo kako bi spasili vlastiti život. Od ignoriranja opasnosti dok brod tone u olujnom moru, sjedanja u autu koji se počeo dimiti nakon nesreće do predugog stajanja na plaži dok se približava tsunami, psiholozi već godinama znaju da ljudi donose autodestruktivne odluke kad su pod pritiskom.

Iako se vijesti većinom koncentriraju na slučajeve čudesnog preživljavanja, ako se ljudi uspiju izvući, to je najčešće usprkos, a ne zahvaljujućim njihovim radnjama. 

- Trening preživljavanja ne svodi se na govorenje ljudima što bi trebali napraviti, većinom ih se trenira što ne bi trebali napraviti - kaže John Leach, psiholog sa Sveučilišta Leicester. On procjenjuje da u krizi, između 80 i 90 posto ljudi odreagira neodgovarajuće.

Primjerice, snimke japanskog potresa iz 2011. prikazuju ljude koji trče i riskiraju svoje živote da se ne bi razbile staklene alkoholne boce u supermarketu. Ili pak nakon gašenja požara na avionu u zrakoplovnoj luci Denver, spašavanje putnika je potrajalo jer je velik broj njih stvorio gužvu snimajući selfije.

U DIVLJINI 5 mitova o preživljavanju koji bi vas mogli ubiti

Inteligencija nema previše veze s tim, magla kao da se spušta na mozak u kriznim situacijama.

Primjerice, kad je britanski sveučilišni profesor na jednom izletu ispao iz kajaka i bespomoćno se pridržavao za rub u jako nemirnoj vodi, a u prsluku imao vodootporni mobitel. No, trebalo mu je 20 minuta da se sjeti te informacije. Kad se napokon sjetio, prvo je nazvao svoju sestru u Cambridgeu, potom svog oca koji je bio udaljen 5000 kilometara. Nasreću, njegova je obitelj bila racionalnija nego on, pa su nazvali hitne službe koje su ga naposljetku spasile.

Evo što bi trebali izbjeći u svim scenarijima koji ugrožavaju život:

1. Kočenje

Iako u filmovima katastrofe uvijek viđamo da ljudi reagiraju masovnom histerijom, trčeći, mašući rukama... 
No stvarnost pokazuje da će se većina ljudi prije "smrznuti" nego reagirati. Ta reakcija je univerzalna, a iako izvana izgledamo pasivno, naš mozak zapravo koči situaciju. No, borba protiv ovog nagona je jedini put za preživljavanje.

2. Nesposobnost razmišljanja

Čak i u najboljim trenucima, naš je mozak poprilično spor, dok su katastrofe vrlo brze. Primjerice, kao dio postupka dobivanja certifikata, proizvođači aviona moraju dokazati da se cijeli zrakoplov može isprazniti za 90 sekundi. U međuvremenu, stvarne situacije pokazuju da će većina ljudi i nakon minute imati problema s otkopčavanjem pojasa zbog panike.

3. Tunelski vid

U krizi, volimo vjerovati da bismo bili kreativni i smislili rješenje problema. No, pogodili ste, zapravo je suprotno, budući da je tipičan odgovor na krizu "očuvanje". On se svodi na pokušaj rješavanja problema na točno jedan način, opet i opet i opet - sve dok ne uspije. Primjerice, čovjek u potonulom automobilu će lupati šakom po staklu u nadi da će puknuti sve dok se ne utopi, dok će rijetki smisliti s čime bi u autu još mogli razbiti staklo kad šaka ne upali iz prve.

4. Zarobljeni u rutini

Nevjerojatno velik broj ljudi će čak i u katastrofi raditi ono što čine inače, premda će zbog toga izgubiti dragocjeno vrijeme i vjerojatno umrijeti. Primjerice, ljudi će iz požara najčešće izaći tek kad uzmu novčanik ili ključeve od doma. To je apsurdno, ali i tipično ljudsko ponašanje.

Što onda učiniti?

Ako se ne možemo pouzdati u svoje prirodne instinkte, iz ranije navedenih razloga, sve se svodi na imanje plana. Treba kao u šahu - isplanirati 4 koraka unaprijed, a ako samo jedan od njih na putu propadne, odmah smisliti nešto drugo. Trgnuti se, ošamariti - i pobjeći na sigurno, naravno uz puno sreće.