Nova knjiga Monice Kim pod nazivom 'Prostor za ispitivanje Korejskog rata: Neispričana priča' pokazuje da je taj rat postao prostor sukoba, ali ne za teritorij, nego za ljude.

Kim, inače profesorica povijesti na Sveučilištu u New Yorku, u svojoj je knjizi istražila je kako je američko društvo doživjelo 'ispiranje mozga' i što se pod tim podrazumijevalo. U knjigu je uvrstila brojna iskustva vojnika koji su se borili u Korejskom ratu u Sjevernoj Koreji i Kini početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Zanimalo ju je kakav je bio odnos američke kontraobavještajne službe prema američkim građanima koji su se borili u tom ratu, piše Foreign Policy.

Priča Ardena Rowleyja je tek jedna od tisuća i sve su uglavnom identične. Naime, kako je ispričao Rowley imao je 23 godine i do tad je živio na obiteljskoj farmi u Arizoni. A onda je otišao u rat i u Koreji je u zarobljeništvu proveo "32 mjeseca i 18 dana". Konačno, kad je razmijenjen, ukrcao se 22. kolovoza 1953. na američki brod 'Marine Adder' i radovao se da će za dva tjedna ugledati luku u San Franciscu. Tek je četvrti dan uživao u slobodi. Nakon što ga je pozdravio pukovnik američke vojske i poželio mu dobrodošlicu, upitali su ga što želi jesti? Rowley je poželio veliku zdjelu sladoleda. Bilo je to još u Incheonu, gdje su bili usidreni. Bilo je to prvi put nakon tri godine da ponovno može jesti američku hranu.

Ali sreća je kratko trajala. Čim je pojeo svoju porciju sladoleda rekli su mu da krene u sobu za ispitivanje i neka slobodno pokuca na 'ona' vrata.

"Otprilike tri dana nakon što smo oslobođeni", prisjetio se još jedan bivši američki vojnik Johnny Moore, "stigli smo na brod. Zahvaljujući američkoj vojsci, umjesto da nas se vrati kući kao što nam je obećano, cijelo vrijeme plovidbe bili smo ispitivani do najmanjih detalja o vremenu koje smo proveli u zarobljeništvu."

Na brodovima kojima su u domovinu vraćali zarobljenike, Amerikanci su napravili i male 'stolarske preinake', kako je to rekao Raymond Lech, povjesničar i autor knjige 'Slomljeni vojnici':

"Izgrađene su brojne kabine, veličine 4X4 metra", prisjetio se Lech, a svaka kabina "sadržavala je mali terenski stol i dvije stolice." U biti, brodovi poput Rowleyevih Marine Adder postali su plutajuće centrale za ispitivanje koje su koristili pripadnici kontraobavještajne službe (CIC) američke vojske.

Michael Cornwell, jedan od ratnih zarobljenika koji su se vratili u SAD, kaže: "To što se događalo na brodu zapravo je bila istraga. Američki vojnik postao je meta američke vojne obavještajne službe."

Arden Rowley bio je jedan od 4.428 američkih ratnih zarobljenika koji su se tijekom rata vratili iz kineskih i sjevernokorejskih logora. Osamdeset i osam posto tih ljudi zarobljeno je u prvoj godini rata, u razdoblju između srpnja 1950. do lipnja 1951., što je značilo da je većina američkih ratnih zarobljenika provela u kineskim i sjevernokorejskim logorima za ratne zarobljenike gotovo tri godine.

Kada su ti američki ratni zarobljenici pušteni i našli se u američkoj vojnoj bolnici u Tokiju ili na američkom mornaričkom brodu koji je krenuo prema San Franciscu, ubrzo su otkrili da je repatrijacija podrazumijevala i beskrajno iscrpljujuće ispitivanje do najsitnijih detalja o tome s kim su bili u zarobljeništvu, kako su se ponašali, koliko su često komunicirali i s kim, i tako ukrug od prvog dana do izlaska. Agenti kontraobavještajne službe i FBI zapravo su strahovali hoće li se američki vojnici vratiti u SAD kao suradnici tajnih službi i komunističkih simpatizera Kine i Sjeverne Koreje. Ako bi im netko bio sumnjiv, dobio bi tajnu pratnju i ostao pod prismotrom tajnih službi.

Cijeli aparat američke državne nacionalne sigurnosti bio je mobiliziran s obje strane Pacifika kako bi se dijagnosticirala, ispitala i kaznila 'domaća militarizirana psiha'.

Tako je "ispiranje mozga" postala žestoka utakmica koja je rasplamsala strah Amerike da više ne kontrolira posljedice rata koji to i nije bio.

U vrijeme kad su Rowley i drugi američki ratni zarobljenici prelazili u tzv. 'selo slobode' kako su ga nazvali Ujedinjeni narodi koji su tamo prihvaćali zarobljenike, počelo se o problemu 'ispiranja mozga' pisati i u američkim medijima.

U travnju 1953, Neal Stanford, novinar 'Christian Science Monitora' napisao je tekst pod nazivom „Crveno učenje“ zatvorenika u SAD-u, gdje je zaključio: „Stoga nije sasvim nemoguće, da kad se u Koreji počnu razmjenjivati vojnici, da će među njima biti i tisuće komunista koji se neće htjeti vratiti u SAD'.

Allen Dulles, tadašnji direktor CIA-e, komentirao je pitanje "ispiranja mozga" u govoru pred studentima Sveučilišta Princeton: "Komunisti sada primjenjuju tehnike ispiranja mozga na američke zatvorenike u Koreji, a to ukazuje na mogućnost da bi značajan broj naših vlastitih momaka mogao biti tako indoktriniran da ga bi se mogao čak privremeno odreći i vlastite zemlje i obitelji."

Ta mogućnost postala je stvarnost potpisivanjem prekida vatre u srpnju 1953. godine, kada se 21 američki ratni zarobljenik nije htio više vratiti u SAD. Odlučili su ostati u Kini i to na području na kojem su se vodile borbe.